NA PLOČI OD UGLJA

Piše: Mijo Franković

Stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog nije samo Gospodar socioekonomske povijesti, nego i one geološke. Ljudski život i svekolika njegova društvena reprodukcija i nadgradnja odvija se prema Božjoj zamisli i njegovom projektu „Knjiga Postanka“. I zaista je tako. Župa Kraljeva Sutjeska umetnuta je u providnosnu Stvoriteljevu matricu prostora života „…tu na tom kamenu, kraj drevnog grada Bosanskih vladara…“.

Novi gospodari Bosne otvoriše svoje nenadmašne zapise o brdovitoj zemlji na Balkanu koji iščitaše geološke, petrografske i mineraloške mogućnosti Bosne zabilježene u stratigrafskim elaboratima i danas nepremašenog geologa istraživača Katzera. Žuto-crne ukoričene studije poentiraše točkastom projekcijom na više mjesta ležišta mrkog uglja u dolini Zgošće. Prve godine prošlog stoljeća počeše pripremni radovi na otvaranju rudnika Kakanj.

U arhivama nalazimo da su među prvim zaposlenicima u Rudniku 1901. godine bili Stjepan Franković, rođ. 1860. godine u Haljinićima, Stjepan Mandić, rođ. 1864., također u Haljinićima i Ivo Kvesić, rođ. 1869. u Kr. Sutjesci. Odmah sljedeće godine otpočela je proizvodnja uglja koja je progresivno širila svoje isisavajuće eksploatabilne žile, hodnike, uskope, niskope, podinske, široka čela, površinske kopove.

Jame su imale nazive prema zatečenim toponimima mjesta, kao na primjer jame: Pranjići, Vazgeči, Haljinići, Seoce, Babići, Čelikovina, i dr. Svoj naporni rad rudari su obilježavali spomendanskim datumima. Najprije se obilježavao „Carski Dan“ 18. kolovoza, zatim Sv. Josip po imenu prvog direktora Rudnika Josipa Koberza, da bi modernizacijom rudnika i povećanjem zaposlenosti kao Dan Rudara određen 4. prosinca na spomen dan svete Barbare iz zapadno civilizacijske tradicije.

Rastom životnog standarda, ali i utjecajem novopridošlih stranih majstora i rudarskih stručnjaka dolazi do prvih oblika organiziranja društvenog života u Kraljevoj Sutjesci. Tako je 27. travnja 1911. godine utemeljeno prvo kulturno društvo u Zgošćansko sutješkom kraju pod nazivom „Hrvatsko čitalačko, pjevačko i tamburaško društvo „Bobovac“, Kr. Sutjeska.

Tek kasnije u samom Kaknju dolazi do formiranja Hrvatskog društva „Napredak“, NK „Rudar“ i još nekih drugih. Kad je riječ o kulturnom životu treba navesti i prve filmske projekcije. Prva je bila u drvenoj farlezi (prozivaonica rudara) na placu ispred jame „Čelikovina“, u novoj farlezi ispred jame „Ričica“, u farlezi na Haljinićima, u Domu u Kr. Sutjesci, u baraci kod Samačke u Podbjelavićima i u Društvenom i Vatrogasnom domu Podbjelavići.

Za moje pamćenje najveći kulturni događaj je bila književna večer u mojoj školi „Ilija Lukić“ s Brankom Ćopićem i grupom najpoznatijih književnika i pjesnika iz BiH. Nezaboravne su bile i naše školske priredbe pedesetih godina prošlog stoljeća za Dan Rudara (21. prosinca) u sali „Kasina“. Akteri, đaci, rudari u uniformama, sa šljemovima na glavi, s rudarskim svjetiljkama u rukama „topuzine“ i „benzinke“ ili „Devyjeva svjetiljka“ za otkrivanje opasnog plina metana.

O njoj je bila i jedna lekcija u tadašnjem udžbeniku fizike za četvrti razred. U polutami kazališne scene čuje se „Ja sam rudar iz Kreke“ i „Konjuh planinom“ uz tihe akorde Rudarske limene.

Godine 1937. u zaravan potoka „Ričica“ dođe geološko istraživačka skupina s Inž. Ivanom Soklićem i uz pomoć svoje Bečko-peštanske akademske umješnosti utvrdiše ogromne naslage uglja uslojene ugljenom pločom debljine i do pet metara. Područje ove ugljene naslage nazvaše „Bazen Trstionica“.

Prve jame koje su otvorene 1940. godine su jame „Čelikovina“ i „Lipovina“, a s njima je nastajalo i malo administrativno i poslovno središte za okolna sela sa školom, zdravstvenom ambulantom, prodavaonicom itd. U jami „Čelikovina“ pronađeni su stari otkopi iz Srednjeg vijeka od prije tisuću godina i u njima ugljenisani ostaci rudarskog alata s očuvanom karboniziranom lopatom.

Reprezentativni graditeljski objekt „Kasina“ izgrađen je u tadašnjem oblikovnom stilu „Moderna“ i tu je bila Administracija i Uprava Rudnika Ričica, restoran, škola, sala za priredbe i sastanke s dopadljivim izvedbenim prostorom (bina), kao i rudarsko mjerništvo. Transport uglja odvijao se tada suvremenom visećom žičarom u Separaciju u Kaknju.

Neki tehničko-tehnološki artefakti pogona Ričica i Haljinići mogu se slobodno vrjednovati i evidentirati u Privrednu Povijest BiH, kao što su lokomotive parne vuče i željeznički kolosijek tipa „600 mm“, raritetni ili možda jedinstveni u tadašnjoj Jugoslaviji. U graditeljsko naslijeđe obavezno bih evidentirao pored „Kasine“ i stambene cjeline „trokuće“ u Ričici i Haljinićima. Po svoj prostornoj organizaciji, stilskim obilježjima i konstruktivnim sklopovima i materijalu gradnje imaju visoku kulturno-povijesnu i dokumentarnu vrijednost.

Rudnički pogon Ričica infrastrukturno i tehničko tehnološki izveden je po organizacijsko tehničkim vodstvom tadašnjeg direktora Rudnika Kakanj u periodu 1941. do 1945. godine, legendarnog rudarskog eksperta Inž. Stjepana Živkovića. 1945. godine je premješten u Kreku (Tuzla) s dobivenim ovlaštenjem da sa sobom može povesti sve vrste kadrova iz Kakanjskog rudnika koji su mu potrebni u cilju revitalizacije i modernizacije Rudnika „Kreka“ u Tuzli. Taj zadatak novih vlasti on je u potpunosti ostvario i time se svrstao u red znamenitih i zaslužnih građana Tuzle i Bosne i Hercegovine. U holu Direkcije Rudnika „Kreka“ postavljena je njegova spomen-bista, a jedna ulica u tuzlanskom naselju „Kreka“ nosi njegovo ime.

Primarni, horizontalni transport uglja vršio se konjskom vučom. Kasnijom modernizacijom konji se nisu koristili, ali su zadržani i dalje u konjušnici ispod naselja „Bistrik“. U konjušnici je bilo 49 grla, više zaprežnih transportnih zaprega, dvoje saonice i jedan fijaker, što je služilo sve do kraja šeste decenije prošlog stoljeća u nedostatku kamiona. Zaprežnom rudničkom zapregom prevoženi su i nepokretni bolesnici okolnih sela. Fijaker je služio za prijevoz upravitelja Rudnika Jašarspahića i doktora Simitovića.

Jama „Haljinići“ otvorena je 1948. godine na lokalitetu „Sadžak“ koji je svojim nazivom pokrivao najveći dio terasaste plodne ravnice Trstionice. Proizvodnja uglja je počela tek nakon 1950. godine, kada usporedo sa zapošljavanjem okolnog stanovništva Haljinića, Bjelavića, Sutjeske, Čatića, Poljana, Ratnja, Teševa, sela koja pripadaju području u običajni naziv „Hrastovina“, Seoce, Bijelo Polje, Trnovci, Bištrani, Pavlovići, Bulčići i dr.

Prometni uvjeti prema Kaknju otvaraju nove mogućnosti obrazovanja i svekolike nadgradnje prostora župe Kr. Sutjeska. U Kaknju se 1960. godine otvara Gimnazija, a ranije Škola s praktičnom obukom, gdje su profilirana razna zanatska zanimanja. Prijevoz do Kaknja se vršio teretnim kamionima „Renault“ s drveno stolarskom galanterijom prekrivenim ceradnim platnom, sve do nabavke prva dva autobusa s kožnim tapeciranim sjedištima 1958. godine.

Latini bi uzviknuli „O, tempora, o, mores!“