Ivo naš Markica

Piše: Nicolae Golea

Sitna prepirka je kulminirala tako da Ivo naš Markica potegne, dosta precizno šakom i pogodi, doduše tromo i nejako, Antalaša, točno u glavu. Istina, tomu je prethodila čitava povijest uzajamne netrpeljivosti.

Antalaš je malo zateturao, pa se hitro pribravši krenuo obračunati s Markicom, našim Ivom. I ne bi se Ivi pisalo dobro da nije bilo Marija i mene, a i ujaka Pere iza pulta trgovine Brkin Dućan. Zapravo, ni Ivina hrabrost ne bi nikada do te mjere nabujala da nismo bili tada u dućanu. Držao nas je za svoje prijatelje i da smo na njegovoj strani ako dođe do bilo kakvog vaganja situacije. Ne sumnjam da bi mu bilo istinski drago da smo nasrnuli na Antalaša i nastavili njegov juriš šakama. Ali, nasreću, reagirali smo dosta pribrano da smo hitro spriječili bilo kakav nastavak sukoba.

Antalaš je bio gotovo posve trijezan, što se za Ivu našeg Markicu nije moglo reći. Tako se nekoliko trenutaka poslije Antalaš dosjetio da pozove policiju i u rijetkim trenutcima bude on taj koji treba zaštitu. Napadnut je. Obično su njemu zvali policiju, nebrojeno puta, za ovo ili ono. Nedugo zatim stigao je policajac Anto, sada pokojni i on, i zapisao temeljito cijeli slučaj, zajedno s detaljnim izjavama nazočnih. Iznenađujuće do u tančine!

Naravno da su obojicu sljedovale kazne za remećenje javnog reda i mira. U više navrata nam je Markica Ivo kasnije iz srca uvjerljivo tvrdio da ne žali na plavoj kuverti i za onih 300 pišljivih konvertibilnih maraka koje nije imao otkuda osim odvojiti od usta da plati državi koja nije imala ništa da ponudi ikome od svojih jadnih državljana pa tako ni Ivi, našem, Markici.

Ivo Markica naš volio se srediti kad god je za to bila prilika. A prilika je bila i obična popodnevna ili večernja, kratka šetnja ili odlazak makar i samo do trgovine ili Zlatkove kafane. Nije to bilo ništa što nadmašuje navike tek urednog čovjeka koji dovoljno drži do sebe. Katkada je ispod sakoa bila majica s kragnom, katkada košulja. Gotovo uvijek hlače na peglu i cipele.

Ali takvo njegovo ponašanje selo nije praštalo. Zbog toga bi ga mnogi zlobno ogovarali “ta što on ima, lijenac jedan, da se kicoši i kočoperi svaki dan. Bolje mu je da se prihvati posla”. I prihvaćao ga je se Ivo naš Markica, ništa manje nego prosječan stanovnik našeg kanjona Trstionice. Poznato je da se nalazio kad god je mogao svima na pomoći i usluzi. Ali ono kad nije, njemu se stostruko više zamjeralo nego nama ostalima.

Sjećam se obilnog snijega jedne zime uoči svete nedjelje kako je nemilice kiljao pa je gvardijan fra Vjeko Tomić iste večeri nazvao Ivu našeg Markicu da ujutro proprti put do crkve za pobožne župljane kojima su trebale čiste staze do Gospodina. “Vidiš li ti Ivo koliko ovo pada, do jutra će ga biti pola metra?”, prognozirao je gvardijan na telefonu. Na što je Ivo, naš, Markica zavjetno potvrdio “Dobro, doći ću ja onda u 4!”. “Ma ne treba Ivo u 4, dođi u 7 sati, dovoljno je.”

Godinama je živio sām u maloj kućici kraj škole nakon što mu je umrla žena. U toj školi u više navrata je imao i zaposlenje. Uvijek nekako kratkotrajno, ali takve su bile sve poratne mijene nama svojstvene u svim porama društva i institucijama. Znam da je bio ložač jedno vrijeme kada je uvedeno centralno grijanje i to takvo grijanje da je Ivo naš Markica nakon svakog loženja izlazio iz kotlovnice crn kao ugarak, najcrnji.

Rudari kad izađu iz okna su zaprljani, a Ivo je naš Markica bio posve ocrnjen. Kasnije je shvatio da nema smisla prati se nakon što svaki put, u nekoliko navrata dnevno, doda ugalj u peć, nego samo ruke i malo lice, a onda na kraju smjene posve.

Osim običnim, svakodnevnim susretima, Ivo naš Markica znao nas je katkada počastiti i s kratkim koncertima na usnoj harmonici koju je s dosta žara samouk svirao. Nije bilo pjesme koju nije znao odsvirati ako bar malo poznaje melodiju.

Kako su godine odmicale i zdravlje je kopnjelo pa Ivo naš Markica više, ne samo da nije mogao tu i tamo dnevnicu zaraditi nego je bivao sve nemoćniji. I sve što je bivao bolesniji to smo ga već brže zaboravljali. Pamtim jedan bolan susret koji se dogodio u blizini njegova doma ispred kojeg je mogao još malo u invalidskim kolicima izaći, pojaviti se u javnosti.

Odavno se nismo sreli, nekoliko godina čak, ali nije mogao učtivo okolišati. Nakon rukovanja oči su mu bile pune suza koje su se počele slijevati niz naborane obraze dok mi je iskreno izgovarao: “E, moj Nikola, vi ste mene zaboravili, nema vas kad ste mi najpotrebniji”.

I nije nas ni bilo. Nikada nas nije bilo, a uvijek smo zahtijevali da on bude tu za sve. I znam da su one suze namijenjene nama dvojici koje je smatrao prijateljima i gajio iskrene simpatije. Zaista nas nije bilo, mene nije bilo. Nas nije bilo, nije bilo nikoga osim jedne svete žene, časne sestre Marije koja ga je obilazila redovito, koliko je god mogla, a nije joj bio jedini. Svoj je život podredila za druge i njoj je bilo posve obično da bude tu umjesto nas, kao što joj je i dan danas najobičnije da bude tu za druge, i da bude tu umjesto nas.

Teško da će one suze niz Ivino lice ikada presušiti dok sam živ. Bio je tu za nas uvijek i za bilo što, pa makar i da otrpi niska zadirkivanja da bi se mi razonodili. Kada je trebao nekoga da mu proviri u podrum za posljednjih godina života, nas nije bilo tu. A samo je to trebao, da netko lice pomoli u njegov dom kako bi se lakše otisnuo u nove šetnje tamo negdje, gdje ga valjda nitko neće zadirkivati što je uvijek sređen, u sakou i hlačama na peglu, lijenac jedan.