U KRALJEVOJ SUTJESCI: Kod pučke mise na selu

Napisao: P. dr. Beda [Kleinschmidt], OFM (Tekst je objavljen 1931. godine u mjesečniku Glasnik sv. Ante, ur. dr. fra Vitomir Jeličić, god. XXVI. (1931), br. 12, Sarajevo, str. 279–282.)

„Želite li moguće da prisustvujete pučkoj misi na selu? Možda će to za Vas biti zanimljivo“, zapitao me moj stalni pratilac kroz Bosnu, a nekada moj učenik u Paderbornu. „Veoma rado, jer zato sam ja ovamo i došao da upoznam crkveni i kulturni život Bosne.“

Tako smo nas dvojica jedne nedjelje u osam sati pošli vozom od Visokog prema obližnjoj željezničkoj stanici Čatići. Već kod samog odlaska vidio sam neobičan prizor. Taj su dan pravoslavni slavili svetkovinu proroka Ilije, a muslimani svoju svetkovinu koju Alidžun zovu. Na taj dan sve što ima života u sebi izlazi u prirodu, u obližnja sela i varoši. Na peronu pred stanicom bila je velika navala svijeta, i kad je voz unišao u stanicu navalili su svi bez ikakva obzira da si u vagonu osiguraju mjesto. I sami inače mirni muslimani sudjelovali su u tom jurišanju.

U Čatićma izišli smo iz voza i sjeli u jednu dosta obrdanu kočiju (fijaker) koja je sigurno i bolja vremena doživila, jer cilj naše vožnje – selo Sutjeska – od stanice je 9 km udaljeno. Sunce je tako jako upeklo, da sam se ja morao zaštiti kišobranom, da mi glava ne izgori. Jedva što smo izašli iz sela Čatića stizali smo ljude i žene u njihovoj narodnoj nošnji s krasnim bojama. Ova nošnja kod muških sastoji se od širokih bijelih hlača, koje pričvršćuje na tijelu omotani dugi crveni pâs, pa onda od isto tako (bijele) podulje košulje, a preko nje nose komad odijela sličan prsluku koji je kratak i otvoren. Oko glave omotali su bijeli peškir. Slično je odijelo i kod ženskih kod kojih su ti prsluci (ječerma) sa življim bojama. Glavu bez iznimke pokrivaju sa šarenom, bijelom ili crnom maramom. One ovdje još ne poznaju šešira.

„Kamo ide ovaj svijet?“, upitao sam svoga pratioca. „I oni idu u Sutjesku svetoj misi.“ Kolika razlika između onih jutros na stanici u Visokom, koji idu da traže zabavu i užitak i ovih skromnih putnika po ovakoj sunčanoj žegi. Što smo dalje išli, to je njihov broj postajao sve veći. I uvijek muški rastavljeni od ženskih. Napokon smo došli do cilja. Pred nama na uzvisini stajala je bijela crkva s dva krasna tornja. Kako silna građevina u ovoj zabitnoj udubini. Ona bi bila ures i za jedan veći grad. „Zašto tako velika građevina u ovom zabitnom mjestu?“, pitao sam župnika franjevca. Franjevci su naime za vrijeme 400-godišnje turske vlade u Bosni bili jedini svećenici, oni su jedini katoličku vjeru u ovoj zemlji spasili i sačuvali, još danas ovdje služe većinu župa. „Naša župa“, odgovorio mi je župnik, „broji preko 5000 duša, a u promjeru iznosi po prilici 10 sati.“ „Tada je ona tako prostrana kao u Italiji kakva mala biskupija.“ „Pa to je tako, samo s tom razlikom što većina naših župljana stanuje tamo daleko iza visokih brda i moraju uz velike poteškoće ovamo dolaziti.“ „Imaju li ti ljudi konje? Kako sam vidio oni svi idu pješe.“ „Skoro svaki ima bar jednog konja, ali ovdje se smatra za sramotu misi dolaziti na konju, pa makar tri ili četiri sata odavle daleko stanovali.“

Kako su ovi kršni stanovnici iz sasvim druge građe nego na pr. Talijani ili Španjolci. Koliko sam puta vidio u španjolskoj i Italiji gdje dvojica, dapače i trojica jaše na jednom konju ili mazgi. I obratno! Višeput sam vidio ovdje kako težak ili radnik, pa i musliman, navečer lagano ide pred svojim konjem ili magarcem i vodi ga za uzdu. On štedi životinju i ima s njom milosrđa.

Radi velike udaljenosti mnogih župljana pučka je misa počela malo prije 11 sati. Kada sam došao na kor i pogledao dužinom crkve, pred mojim očima ukazala se sasvim neobična slika. Široka srednja lađa prostrane crkve bila je puna. Naprijed sa bili muški, a iza njih ženske; jedni su klečali, a drugi sjedili na tlima. Tu nema klupa. Kod muških sve bijelo, samo prsluk ozada crn; kod ženskih također prevladava bijelo, a uz to i raznobojni prsluci (ječerme) i povezači na glavi (jagluci) u svim bojama od kričava žuta pa do sasvim crna. Tko to nije vidio ne može si predstaviti raznolikost i veselost boja ovih ljudi.

Zanimljivo je bilo pogledati, kad bi koja žena ili odrasla djevojka zakasnila. Najprije bi izula svoje cipele ili opanke, tada bi pred sobom prostrla malu šarenu prostiraču (pregaču) i sjela. I svi su sjedili u dugim, ravnim redovima.

Na početku mise svećenik je izgovorio „preporuke“ i tim odredio nakanu na koju će narod za vrijeme mise moliti; tako je, na primjer, rekao: Izmolite tri Očenaša, tri Zdrave Marije, tri Slava Ocu na čast Presvetog Trojstva, isto tako na čast Presvetog Srca Isusova i Srca Marijina, na čast sv. apostola Petra i Pavla za raširenje katoličke vjere, isto tako za duše u čistilištu, za one, za koje se nema nitko spomenuti. Ove su „preporuke“ uvijek različite. Kako mnogi ne znaju čitati ni pisati, to oni osobito vole, kada im svećenik odredi na koju će nakanu moliti. Samo u rukama nekolicine vjernika vidio sam molitvenik, a drugi su se krstili, molili krunicu i svoje Očenaše.

Do podizanja narod nije ništa pjevao. Samo je organist na koru pjevao neke pjesme. Kad je podizanje bilo blizu svi su se podigli na koljena i klečali. „Pripazite šta će sada narod činiti“, opomenuo me je moj suputnik. O kako je ganutljiv i uzvišen prizor! Čim je svećenik podigao sv. hostiju i narod je podigao ruke dlanom okrenute prema oltaru posve lagano i svečano do visine glave, tako ih drže kratko vrijeme nepomično u ovoj visini i onda ih opet isto tako lagano i svečano spuštaju, a kod toga stalno gledaju u sv. hostiju. Ova uzvišena ceremonija ponavlja se i kod podizanja kaleža. Tu se vidi kako duboku vjeru imaju ovi ljudi. Stotine, tisuće ljudi moli na ovaj, i kod prvih kršćana uobičajeni način. Tako molitelje (orante) vidimo na starim slikama u katakombama.

Kad se podizanje svršilo na koru su započeli pjevati: „Zdravo, tijelo Isusovo“, a narod je nastavio „na oltaru posvećeno“; i tako su dalje uz isti zaziv počinjali, a narod je uvijek različito nastavljao: Svetim Duhom upućeno – Od Djevice porođeno – U jaslice položeno – Vele gorko izmučeno – Za nas na križ pribijeno – Mrtvo u grob sahranjeno – Treći danak uskrsnulo – Po svem svijetu proslavljeno – Na nebesa uzneseno – S desna Oca posađeno – Nam za hranu svima dano. Dalje se mijenja zaziv i počinje: Zdrav’, od meda slađi kruše, kim se hrane vjerne duše – Zdravo, Trojstvo u jedinstvu, zdrav’ Isuse u božanstvu – Tebi hvala, tebi dika, tebi slava prevelika – O Isuse, budi hvaljen po sve vijeke vjekov’. Amen. Ovo izmjenično pjevanje svojstveno južnjačkim narodima ima u sebi nešto sentimentalnog, a tako je srdačno, tako puno vjere. To zapravo i nije pjevanje, to je više molitva, da kada sam prviput to čuo bio sam ganut do suza iako same riječi nijesam razumio. Kod ovoga dobiva se uvjerenje da je ovaj prosti puk svu svoju dušu, svu svoju duboku vjeru stavio u ovu pjesmu – molitvu kojom se on Spasitelju na oltaru klanja, Njega slavi i veliča.

Na mladu nedelju pjeva se mjesto ove druga pjesma od koje četvrta strofa glasi: „I svetoga oca Franje, koji nosi svete rane – Isukrsta propetoga – od ljubavi umrloga.“ Franjevci su, kako sam već spomenuo, kroz stoljeća jedini dušobrižnici bosanskih i hercegovačkih katolika i oni su svoj narod priučili na osobito štovanje i ljubav prema svom utemeljitelju, sv. Franji.

Iza ove pjesme svećenik je počeo Pater noster (Oče naš) i nastavio misu na uobičajeni način do konca. Kad se misa svršila nijesu vjernici žurili iz crkve (kao kod nas); ne, nego su ustali i uspravno stojeći cijela je crkva – i muško i žensko – zapjevala pjesmu Majci Božjoj, koja se počinje: „O Marijo, o Marijo – Bolne duše ljekarijo – Pomozi nam“ itd. Ovaj puta bez orgulja, ali lagano i melankolično. I to je bilo više molitva, nego pjesma.

Istom su sada muški počeli izlaziti iz crkve, a neki su od njih još ostali, razdijelili se pred sporedne oltare Srca Isusova i Majke Božje i tu su skrušeno molili za svoje privatne potrebe. Za cijelo ovo vrijeme nijedna od ženskih nije izašla iz crkve. One su opet sjele. Istom kada je zadnji muški izašao, one su obukle svoje opanke, savile svoje prostirače i polagano ostavljale crkvu.

Služba se Božja svršila. Vani u blizini crkve založili su od onoga što su sa sobom od kuće ponijeli. Tada sam vidio, kako se mnogi vraćaju kući i lagano penju strmenitim brdima, dok napokon za visokim stablima nijesu iščezli mojem pogledu. I kada smo se nas dva u četiri sata poslije podne opet u istoj onoj kočiji vozili prema stanici sretali smo pojedine grupe gdje se vraćaju svojim udaljenim kućama. Mnogi trebaju cijeli dan da zadovolje svojoj nedjeljnoj dužnosti.

Uistinu prizor za Boga i za ljude!

Iz njemačkog preveo F. K. M.

________________________