Poklade su među pet najbitnijih događaja u godini za sve Sutješčane

Piše: Nicolae Golea

Na prvu ćete se, uvjeren sam, složiti i nabrojati Božić, Uskrs, Ivandan, Svi Svete i poklade. Svatko svojim redoslijedom, onako kako mu po srcu i dragosti leži koji blagdan. U novije vrijeme neizostavni su i Dani Kraljice Katarine, odnosno spomendan blažene Katarine Kotromanić Kosača – 25. Listopada (slavlje se prebacuje na nedjelju uvijek).

Poklade su, posebno djeci i mlađima, iz godine u godinu mamile posebnu radost.

Otkako pamtim, vrijedila je ista rutina, iščekivanje poklada čim prođe božićno vrijeme, kao kakav sveti zakon nepodložan propitkivanju i promjenama. Ponedjeljkom su male – dječje mačkare, a utorak je određen za starije – velike mačkare.

Ranim jutrom od Matildine kuće, malo kod Miće Jurjevića pa do Aždajićā. Zatim, na Pode i u Trknu. Preko Krupnika se kretalo u finalni pohod kroz džemat i varoš pa u samostan. Iz samostana kod Zlatka u kafanu pa niz sokak i završni čin, ostatak prijekoša. Na Pijesku posljednja stanica. Popije se koja, nešto ispeče, a i poigra se. Eto i mraka pa valja malo predahnuti i pripremiti se za Sutješki maskenbal. Dom vazda krcat bio, pogotovo onaj stari, kako kažu, jel`? Bilo je fešte i veselja do ponoći kada bi nastupila korizma. A znate li da je ponoć samo na poklade u 3 ili 4 ujutru? Magične su poklade.

Godinama su generacije, manje-više, ovako doživljavale i proživljavale poklade. I kad je Sutjeska bila na vrhuncu, svaka joj kuća ljudima ispunjena, i danas, dok nas je više razasutih po svijetu nego u selu, skromno ali se obilježava.

Kakva sjećanja baštinite na svoje mačkare i maskenbale u Sutjesci?

Bilo je silaženja na guzici niz pode, penjanja četveronoške uz Krupnik. Trodnevne glavobolje od najmanje desetak kušanih vrsta rakija koje se čuvaju napobaška za mačkare. Bilo je i masnica po guzovima od onih kātila koji su jedva čekali da se „namačkare“, usijeku prutinu pa krenu mlatiti svu nejač koju uspiju sustići.

Spaljivali smo i krnju nebrojeno puta. Jednom je okačen noć prije na pijesku dok nitko nije znao i nadao se. Adela krenula ujutru na posao i zamalo nazvala policiju misleći da se netko objesio – „Kud će baš na poklade!”.

A u posebnom sjećanju ostaju posljednje Acine poklade. Običaj bio je kada dođemo do njegove kuće otpjevati „Djevojka je zelen bor sadila“, njegovu omiljenu pjesmu. Tog puta je, od bolesti okopnio, posljednjim naporima izašao ispred kuće u dvorište i čuvši ju teško zaplakao. Ne znam zašto, ali od tada uvijek vežem svaku Korizmu, zadnji redak prvog stiha pjesme Stala Majka koji glasi: “…zaplakala gorki plač”. Aco je tada stajao pod svojim borom svjestan posljednjih trenutaka života. Osjetio, možda i prvi put u životu, iskreno suosjećanje kroz vibraciju tonova mladih glasova, podešenih nakupljenim, tvrdim, knedlama u nevinim grlima. Zato znam što je gorki plač.

Ali znam i da poklade, ako ijedne ikada, ove jesu uspjele.