SUTJEŠKI OBIČAJI: „Svecu čudesa” u Vukanoviće i Busovaču

Piše: Mijo Franković

Među Hrvatima u Bosni pobožnost i štovanje sv. Ante je postalo tradicionalno i svakako je starijeg datuma. Štovanje „sveca čudesa“ naš narod ispoljava na različite načine: davanjem imena na krštenju i krizmi, imena ustanova i društava, nazivi grobalja i bolnica, sv Anto kao zaštitnik obiteljske kuće prigodom blagoslova useljenja, zatim mnogi vidovi pobožnosti i hodočašća ovome svecu, i drugo.

Među najstarije oblike štovanja svakako spada takozvano „zavjetovanje sv. Anti“ u pojedinim životnim prigodama. Pored ovog načina još je prisutnije čašćenje sv. Ante brojnim kapelicama, kapelama, crkvama, oltarima, kipovima i slikama podignutim svecu u čast. U Sutješkom kraju postoji više takvih objekata posvećenih svetom Anti.

Među njima treba spomenuti neke raritetne sakralne minorne objekte koji po svojim značajkama predstavljaju sakralno-kulturna dobra, a to su takozvani „Spomenici“ obično posvećeni sv. Anti u formi monolitnih zidanih stupova sa skošenim dvovodnim završetkom i otvorima u kome se nalazi kip Svetog Ante. Iako su starijeg datuma, zadržali su se sve do danas u većim selima i na raskrižjima puteva Sutješkog kraja.

Nezaobilazni razlozi za njihovo povijesno vrjednovanje i čuvanje su vrijeme nastanka, prostorne vrijednosti, rijetkost objekata takve vrste, te materijal i način gradnje. Minornost njihovih dimenzija govori o siromaštvu i skromnosti, kao i jednostavnosti duha našeg čovjeka, odnosno o njegovoj stalnoj usmjerenosti na puteve providnosti. Ovaj put na spomen i čast svetom Antunu napravit ću osvrt na jednu spomeničku sakralnu rijetkost, a to je sačuvani oltar sv. Ante iz stare crkve u Tuzli, rad poznatog Hrvatskog radničkog tribuna iz povijesti BiH, pokojnog Jure Keroševića. Ovo sakralno dobro spada u domenu narodnog drvorezbarstva s elementima umjetničkog obrta.

Oblikovan je u klasičnoj, tradicionalnoj formi drvenih oltara, a u konstruktivnom smislu je izvorne i razuđene forme. U dekorativnom pogledu radi se o plitkoj duboreznoj ornamentici, s više dekorativnih elemenata, ali uglavnom prevladavaju geometrijske i biljne stilizacije. U svakom slučaju ovo kulturno-sakralno dobro otkriva plodnu stvaralačku maštu i smisao za drvorezbarstvo njegovog graditelja. Pošto su sakralna i kulturna dobra takve vrste rijetkost, a i radi iznesenih karakteristika „Oltar sv. Ante“ iz stare crkve sv. Petra i Pavla u Tuzli upisan je u Glavni registar zaštićenih pokretnih dobara sakralne kulture BiH 1953. godine. Dijelovi oltara su u demontažnom stanju i čuvaju se u samostanskoj pinakoteci u očekivanju restauracije u cilju kulturne prezentacije i eventualno i za potrebe liturgijsko duhovne kulture.

Pored dominantnog oltara svetog Ante u Sutješkoj crkvi koji određuje vizualni identitet sporedne crkvene lađe, u Sutješkom kraju teško je bilo zamisliti kuću bez slike ili kipa svetog Ante. Svaka skupna ili obiteljska molitva sadržavala je preporuku ovome Svecu. U običajnoj tradiciji „zavjetovanja“ ili hodočašćenja u čast svetom Anti bila su dva zavjetna odredišta.

Najprije bih spomenuo hodočašće u susjedne Vukanoviće (sada župa).

Sjećanja me vežu za početak druge polovine prošloga stoljeća i pješačenje „na sv. Antu“ u Vukanoviće. Hodočasnici su bili uglavnom momci i djevojke. Put je vodio preko Zgošće, Brnja i lokaliteta „Bočica“ na kojoj se nalazilo poznato izvorište vode za piće urađeno u drvenom „rustikalnom“ stilu. U Vukanovićima je tada bila drvena kapela od drvenih talpi u „bondruk“ konstrukciji. Na atarima ovoga sela i Slagoščića, Sutješki kraj obavljao je ljetnu ispašu stoke od davnina.

Drugo zavjetno odredište Sutješkog kraja je Busovača. Ono je novijeg datuma, a vjerojatno datira nakon izgradnje pruge normalnog kolosijeka Šamac – Sarajevo. Ugodnost hodočasničkog putovanja davao je tzv. „ćiro“, vlak uzanog kolosijeka (760 mm) s parnom vučom sve do 1972. godine kada se ukida „ćiro“, pa razmjerno tome opada i brojnost hodočasnika.

Na zavjet u Busovaču se išlo na uočnicu Blagdana s popodnevnim vlakom iz Čatića do Lašve. Na staničnom platou od tucaničkog zastora obavezno bi se poigralo najmanje jedno kolo do polaska „ćire“. Svirači kola su po običaju tu čekali, ali i oni bi ušli u ćiru i svirali drugo kolo na stanici Busovača na Kaoniku. Poslije toga iza stanične zgrade čekala je čitava povorka zaprežnih konjskih kola, za tu prigodu prilagođeni i uređeni, na koja bi se „zavjetnici“ ukrcavali do Busovačke čaršije – dva do tri kilometra.

Dolaskom u Čaršiju odmah se „letilo“ da se nađe prenoćište koje uglavnom nije bilo teško naći uz napomenu da je to bilo uvijek besplatno. Na mojem hodočašću 1965. godine u društvu moga kuma Ive Babića i susjeda Ante Maroša, tražeći konak u jednom sokaku pred nas je izašla lijepo dotjerana Bošnjakinja, muslimanka, i ljubazno nam ponudila da budemo njezine „konakdžije,“ naravno besplatno. Takve ljudske ljubaznosti i mirisa kućne čistoće i danas se sjećam, a posebno jutarnje kave iz filigransko ukrašene džezve.

Središnji događaj je „Večernja“ na Uočnicu uz obaveznu Ispovijed u crkvi ili u dvorištu, koje je bilo jednostavno krcato vjernicima. Ako je bilo toplo, mnogi su i spavali pored crkve, koje je nakon toga bilo išarano praznim ribljim konzervama kao rezultat zavjetnog posta. Nakon Večernje i obilaska crkve na koljenima, počinje „kolo do zore“ i pjesma. Sjećam se jedne godine spavajući u jednoj bosanskoj šeperuši, kući prizemnici, pored prozora su cijelu noć pjevale skupine djevojaka s Brestovska, a pjesma „Oj mjeseče bekrijo…“ pozdravila je lipanjsko Antunovsko praskozorje.

Slijedi glavna zavjetna svečana sveta Misa u dvorištu crkve uokvirenog gorskim potočićima koji povremeno nanose miris pečene janjetine od Ivćana ili od Dede. Daleko jača od ovog hedonističkog mirisa bila je propovijed, uz koju se šaputalo „Vidiš li Ti ko je, mora de je Đeno ili Šimo“. I prolaznost je pratilac svega pa i ovog Antunovskog jedinstvenog kalendarskog crkvenog pasaža pjesmom, igrom, kolom, nadom i molitvom.

I opet kolo Sutješke mladosti na stanici Lašva, praćeno tucaničkom škripom od kožne đonove s potkovicama, na domak birtijskog „mušepeka“ stanice Lašva uz sonorični vodeni zvuk rijeke Bosne i njome zagrljene umilne pritoke, rijeke Lašve.