SUTJEŠKA OBIČAJNA VJERSKA KULTURA

Piše: Mijo Franković

U Sutješkom kraju sve do pogroma njenih žitelja 1995. godine, manje ili više održavani su i njegovani posebni oblici sakralnog naslijeđa ili kulture. Ta posebna običajna pobožnost bila je dio svakog razdoblja u životu vjernika sutješkog kraja, od rođenja pa do smrti, odnosno obreda i običaja sahrane i pokopa pokojnika.

Odmah poslije rođenja djeteta, sat ili dva nakon, hitalo se u pratnji kuma sutješkoj crkvi. To se naročito odnosilo na one obitelji gdje su djeca često umirala ili na prvorođenče. Tako iz osobnog životopisa dokumentarno uvjerljivo mogu svjedočiti da sam se svega dva sata nakon rođenja našao kod krsnog, kamenog, zdenca s lijeve strane „ženskih vrata“ u crkvi Ivandanskoj, Sutješkoj.

Bio je to drugi dan Božića 1946. ili Stjepandan. Bila je to suha ljuta zima od koje su pucketale mlade bukve s lijeve strane puta na strmini koja se spuštala iz Tunjaluka na zaleđenom makadamskom putu prema Sutjesci. S lijeve strane ceste Trstionica je nečujno žuborila pokrivena ledom do ožujskog trajanja. Pokojni, moj krsni kum, Jozo Jurić mi je pričao da svećenika nisu dugo čekali; Fra Paškal (Paško) Vešara (Fojničanin) brzo je došao i obavio inicijaciju pod čijim križem još hodim i brodim.

Gospodar života mi je darovao da dva puta kroz duži period upoznam fra Paškala, inače istaknutog franjevca i znanstvenika, ali i političkog uznika. Sjećam se da sam ranih godina šestog desetljeća, stojeći kod Gospina oltara, slušao njegovu epohalnu propovijed u kojoj se suprotstavio tadašnjim vlastima da izbrišu natpis na sutješkom domu „HRVATSKI NARODNI DOM BOBOVAC“. Živo se sjećam da je sa „kufeta“ govorio mudro, filozofskom retorikom držeći u ruci penkalo, koje je izvadio iz širokog rukava misne haljine, s njim mašući u svojstvu vidljivog metaforičkog simbola, cijelo vrijeme propovijedi.

Kasnije, početkom sedamdesetih kao mladi inženjer u fojničkoj „Vranici“ sreo sam ga više puta u kamenitim riječnim dolinama fojničkih rijeka Dragače, Gožđanke i Pavlovca s putnim šarpeljom, geološkim čekićem i ovećom lupom. Ovaj frankofonski intelekt (razmišljao je na francuskom i latinskom jeziku), u Franjinom habitu bio je ostrašćeni sakupljač mineraloškog naslijeđa i osnivač mineraloške zbirke u fojničkom samostanskom muzeju. Nisam mogao povjerovati u realnost ove njegove terensko, petrografske, stratigrafske i mineraloške znanstvene opservacije kada sam čuo da je živio samo s jednim plućnim krilom, drugo je amputirao – operirao u Francuskoj.

Vjeronauk za Krizmu nam je držao fra Domagoj (Ivica) Mlivončić (Varešak) i fra Nenad Dujić, po meni najbolji franjevački glazbenik. On me je naučio pjesmu „Stoj čvrst mi krsni zavjete, ja crkvu slušat hoću…“. Kada sam jednom u „Magnum crimen“ u uvodniku Jakova Blaževića pročitao da je fra Nenad zločinac, bacio sam tu pretešku, blasfemičnu knjigu i fra Duju počeo štovati kao slugu i ugodnika Božjega.

Za katolički puk sutješkog kraja fra Domagoj (Ivica) (napustio je red) autor je kapitalnog povijesnog almanaha „Dosje, Slučajevi X“ na više od tisuću stranica u kom piše o žrtvama i kalvariji sutjeških Hrvata-katolika u domovinskom ratu 1991-1995.

Nedjeljom u vrijeme pučke mise stariji svijet koji nije mogao otići u Sutjesku na misu skupljao bi se na običajna mjesta gdje bi se molila krunica, rožarja. Predmolitelji su posebno emotivno u poluglazbenom akordu izgovarali zazive Krunice, koji su sonorično odjekivali do zadnjih seoskih kuća.

Zvonjenje seoskog zvona „na jednu stranu“ javljalo bi nečiju smrt u selu. Nošenje pokojnika od kuće do groblja bilo je praćeno uzastopnim moljenjem žalosnog otajstva Gospina rožarja. Veoma čest običaj je bio da se kod umirućeg moli krunica.

Dolazak svećenika u selo „na bolesnika“ s Presvetim imao je posebnu obzirnost i pažnju prolaznika i susjeda. Ispred „Sakramenta“ je išao pratilac koji je nosio malo zvono u ruci i kada bi prolazio pored prolaznika obavezno je zvonio, a mi bismo kleknuli na tlo dok ne prođe Sakramenat.
Otići na Svetu Misu pa se vratiti iz pola puta ili otići na drugu stranu u pučkom žargonu sutješkog kraja smatrao se velikim grijehom i ako je to netko učinio, strogo je to skrivao da se ne zna za taj grijeh ili sramotu.
Ukoliko bi u kuću ušla neka osoba koja ne živi sakramentalnim životom, obavezno bi se poslije njezinog napuštanja kuće to mjesto škropilo blagoslovljenom vodom i ukućani molili „vjerovanje“.
Kada se spremalo olujno nevrijeme i gradonosni oblaci na vratima svake kuće je neko od čeljadi škropio blagoslovljenom vodom i svi smo molili „vjerovanje“, a i seosko zvono bi isto tako zvonilo na „obje strane“ sve dok ne prođe nevrijeme.
Prometna kultura tih godina je bila nerazvijena, tako da je svijet većinom išao pješke, a ako je to bilo u skupinama, najedanput bi netko iz skupine dobacio: „De nam se prekrsti, po imenu prozvan“, i počela je Krunica.

Na kraju bih spomenuo i jedan veoma prisutan i snažan vjerski običaj, za koji imamo podataka da je bio prisutan i u većem dijelu Bosne. Taj milosni i dragi običaj zvao se „odlazak ili vođenje pod haljine“. Naime, prije početka velike pučke mise u prostranoj sakristiji sutješke crkve, oblačili su se u „misne haljine“ predvoditelj misnog slavlja s asistencijom. Dok se svećenik oblačio, onaj tko bi došao „pod haljine“ prislanjao je dijelove toga misnog ruha i ljubeći se molio.

„Pod haljine“ su se obično vodile osobe koje su pokazivale neke znakove asocijalnosti ili mentalne neuobičajenosti. Tako se često govorilo za nekoga tko se nenormalno ponaša „treba ga pod haljine“ voditi, ili dijete u obitelji ako bi često pravilo neposlušnosti, majka ili otac bi mu zaprijetili da će ga voditi „pod haljine“ ako se ne bude popravio. Naravno sve je to uglavnom imalo pozitivnu i zavjetnu učinkovitost milošću Gospodara Vremena u kome iskri srebrenasto ruho gorske pastrmke kod Trstivničkog šiljka i pikturalni let riječnog vodomara na sastavcima Trstionice i Bukovice iznad ćuprije na „Trkni.“

Istovjetno navedenoj pučkoj sintagmi postojala je i uzrečica u našem kraju za nekoga tko je teško bolestan „da mu može pomoći samo sveti Anto i doktor Simitović“. Naime, dugi niz godina u ovom kraju je ordinirao liječnik dr. Hamid Simitović, koga je državna vlast rasporedila 1945. na ovaj teren, nakon završene medicine u Gracu (Austrija). Bio je to izvanredan stručnjak, humanista, svestran, naklonjen empatiji i čovjekoljublju i s nevjerojatnim uspjesima u liječenju bolesnika.

Kao pučkoškolac dobro ga pamtim kao doktora od koga ću ozdraviti. Dolazio je u našu područnu ambulantu Ričica u rudničkom fijakeru. Kada bi prolazio kroz čekaonicu imao je običaj da malu djecu pomiluje po glavi. Nekoj djeci bi bilo odmah lakše, vraćao se osmijeh na dječja lica i gubila se vrućica sa dječjih obraščića.