Sutješko Jurjevo i Markovdan

Piše: Mijo Franković

Spomendani sv. Jurja i sv. Marka u sutješkoj tradiciji imaju značajnu simboličku snagu povezanu s buđenjem prirode, zelenila i cvjetnih rapsodija šuma i voćnjaka. Ova dva blagdana, koji padaju u isto vrijeme ili u tri dana, imali su više obilježje neke vremenske razdjelnice u planiranju svakodnevnih sezonskih poslova u polju i običaja „poljskih blagoslova“.

U pučkoj komunikaciji određivanje termina poljskog blagoslova je bio vremenski označen iza Markovdana toga i tog dana u tjednu. Događaji blagoslova polja unosili su i u staro i mlado poseban polet i vedrinu u svim poslovima i općenito u svakodnevnom raspoloženju.

Blagoslov polja imao je i svoje običajne radnje koje su se odnosile vremenski prije i poslije „groblja“. Jedan od najvažnijih poslova bilo je košenje i čišćenje groblja, kao i uređivanje pojedinačnih grobova. Prije polaska na groblje, na „blagoslov“, još jednom pažljivo su ukućani utvrdili koje grobove treba staviti u „opijelo.“ „Pazi da ne zaboraviš i pokoj. ….“, bio je uobičajeni zaključak dogovora o opijelima, na polasku.

Ako je vrijeme bilo lijepo, toga dana se moglo sjediti na zelenoj grobljanskoj travi. Za vrijeme blagoslova i svete Mise svako je bio kod „svojih grobova“. Uz upaljene svijeće i glasne „misnikove“ zazive „Od kuge, glada i groma“, kao i pritajeno glasne pučke „Oslobodi nas Gospodine,“ grobljanski krajolik dobivao je okvir nekog blaženstva ili posvećene mističnosti.

Poslije obreda na groblju nastaje žamor govora ili poziva na „sofru“ ili ručak. Sjećam se prizora da jednu osobu zovu dva domaćina, pa ga jedan teglji za jednu, a drugi za drugu ruku. Svećenik je po običaju išao na ručak kod prakaratura.

Za djecu, radost je bio slastičar Sabrija sa svojim polustaklenim sandukom na čijim prozorčićima su se posebno isticale šećerke raznih boja, veličina i ukrasa. Tu su bile i figure raznih životinja od karameliziranog šećera. Sabrijin „štand“ je bio pred samim ulazom u groblje.

Kada se groblje uglavnom isprazni od naroda, po dogovoru uvijek bi ostajao neki od viđenijih domaćina da pozove nekoga na ručak koji nije do tada bio nigdje pozvan. Ako bi se neko vratio s „blagoslova“, a da ga niko nije pozvao, onda bi to bila sramota za cijelo selo, o kojoj bi se više šeretski poslije toga danima pričalo.

Pripreme za „sofru“ imale su svoja uobičajena dešavanja. Uvijek bi se ranije znalo hoće li neko u selu „nešto klati“, da bi se na vrijeme mogla osigurati mesna potreba, u protivnom trebalo je na vrijeme kupiti meso u sutješkoj mesari ili u Zgošći.

Posebna pažnja se posvećivala količini rakije za blagoslov. Ako je njezina rezerva bila u dnu bureta, domaćin se na vrijeme pobrinuo da nabavi potrebnu količinu rakije, uključujući i zabranu točenja rakije „radi blagoslova“. Sjećam se da je „zadruga“ (prodavnica) na Rudniku (Ričica) na dan blagoslova u Haljinićima radila duže od tri, ako bi nekome nestalo rakije.

U dragom sjećanju ostala mi je akterska uloga tog radosno milosnog igrokaza, kada smo jurili u Ričić po rakiju. Uzeli smo s rafe tri zadnje boce na kojima su bile tri plave šljive na zajedničkoj peteljci, a ispod njih natpis debelim masnim slovima „Veštačka rakija“. Kasnije me je dugo mučio taj natpis sve dok nisam popio prvu „veštačku“, povremeno se hvatajući za čelo.

Zaključak neka bude o dvojici Jura koji su u drugoj polovini prošlog stoljeća ostali dio skupnog sjećanja ovoga kraja. Krajem pedesetih godina prvi „mornar“ vojnik bio je Jurica, stasita, crnomanjasta momčina na vojnoj službi u Puli. Tamo ga je sudba i ostavila. Njegov sin Darko Komšo sada je poznati znanstvenik, arheolog i ravnatelj prestižnog Arheološkog muzeja u Puli.

Drugi Juro je tzv. „Đulaga“ kako smo ga mi iz milja zvali. Bio je zauzeti osnivač nogometne ekipe Haljinići. Svoje slobodno vrijeme provodio je u skupljanju priloga za „fudbal“ i za dresove i kopačke; biće isti kao u Dinama, govorio je Đulaga kada bi svojom upornošću tražio dobrovoljne priloge za „loptanje“.

Ostaće nezaboravna utakmica između Sutjeske i Haljinića 1960. godine na igralištu pored sutješkog groblja. Pred oko dvije tisuće gledatelja, poslije „pučke“ mise, Sutješčane u bijelim dresovima Papecovog Hajduka pobijedili su Aljinćani u plavim Dinamovim dresovima, Dinamovog počasnog člana Ante „Bekrije“ iz Haljinića.

Neka im je svima vječna slava i pokoj vječni uz pijanstvo naših uvijek živih „blagoslova“, uz zagovaranje njihova nebeskog imenjaka sv Jurja, zaštitnika Bosne i Hercegovine. A nama, slučajno živima, ostaje i davna jedva sjećanjem dozvana pjesma „Kačićka“ koja se za sofrom mogla čuti još sredinom prošlog stoljeća.

Veseli se, Bosno, zemljo ravna

Koja no si na glasu odavna

Eto tebi lipo pramaliće

s paramilićem Jurjev danak iđe

Koga slaviš otkad si postala

I kršćansku viru zapoznala

____________