Znakovi Uskrsa

Piše: Mijo Franković

Posljednji zvuci sa svih seoskih i crkvenih zvona čuli su se na veliki petak u podne odašiljući vječni pozdrav anđeoski. Poslije toga utonuli bi u svoj godišnji smiraj i u zagrljaj veličanstvene pobožno pokorničke tišine iz koje će sutradan na veliku subotu podnevnim Angelusom svojim zvukovnim odsjajima označiti spomen na najveći događaj u povijesti ljudskog roda – pobjedu života nad smrću.

Dolazak velike subote u naš dnevni ritam života unosio je neku novu dinamiku čija je glavna značajka bila neka neobjašnjiva žurba. Stoka bi se istjerala na rubne dijelove pašnjaka bliže selu, kako bi se mogli prije vratiti sa stadom na prvi udarac zvona. Budući da nitko od pastira nije imao sat, iz nekog predosjećaja koji se stvarao u našim uzbuđenim srcima u jednom trenutku počeli bi udarati štapovima i prutovima u rahlo tlo pašnjaka. Udarajući snagom radosti koja se u nama stvarala, vikali smo korski ili navijački: „Zvoni, zvoni, zvoni… itd., sve dok našu radosnu mahnitost nije prekinuo gong seoskog zvonika, kojeg smo otpozdravljali neartikuliranim uzvicima oduševljenja i pjesme, vraćajući stada u selo”.

U vrijeme velikog tjedna bila je sezona sjetve kukuruza. Polja su bila ispunjena oračkim ekipažama toga vremena: drveno ralo, kasnije plug željezni, volujski par, orač i vodič za volujskim jarmom. Tako je bilo i na veliku subotu, čim se je čulo zvono prekidalo se je oranje, čak se je to činilo i u samoj polovici nedovršene brazde.

Za Uskrs je vezan i običaj pohoda u goste na poziv rođaka, prijatelja i kumova, a poznat je pod nazivom „na dva sveca“. Ovaj običaj je bio najprije karakterističan za zetove koji su bili prethodno vjenčani zimskih mjeseci ili u kolektivnom vjenčanju u siječnju. Nakon svete mise odlazili bi u selo i u kuću odakle je nevjesta u goste na konak. Naravno, sa obilno pripremljenim darovima spakiranim u kožni šarpelj koji je nosio mladoženja.

Svi smo poslije svih tih obveza vođeni nekim bunilom jurili kućama izvršavajući još neurađene poslove, a jedan od njih je bio središte svih naših pokreta, želja i planova – priprema uskrsnih jaja, ali i još nešto više, a to je prostor za našu kreaciju i oblikovno stvaralaštvo elipsoidnom materijom jajeta, ishodištem života.

Značenje uskrsnog jajeta je sveobuhvatno i samo po sebi jasan simbol. Jaje sa klicom iz kojega se razvija život je pretkršćanski simbol, a kršćani su ga preuzeli kao simbol novoga i vječnoga života, što ga je Isus najavio i omogućio svojim uskrsnućem za sav svijet. Kršćansko vjerovanje u vječni život i kršćanski misterij izbavljenja, stopili su se s pretkršćanskim kultovima prirode. Kao i u nekim drugim hrvatskim narodnim običajima, pretkršćanska i kršćanska simbolika žive zajedno u simbolici uskrsnoga jajeta. Bojenje je jaja vrlo stara tradicija, o čemu svjedoče nalazi u starim germanskim, skandinavskim, i kineskim grobovima, kao i činjenica da se baš šarena jaja nekih slavenskih naroda, kao na primjer Hrvata, Ukrajinaca i Poljaka podudaraju u tehnici šaranja i ukrašavanja. Prvi pisani izvor o bojenju jaja kod Hrvata potječe od dubrovačkog pjesnika Mavra Vetranovića iz 16. stoljeća.

Svi evropski narodi imaju svoje legende o tome kako je došlo do bojenja jaja, ali su sve vezane uz priču o Isusu Kristu. U Hrvata u Bosni, zabilježeno je usmeno predanje da je Marija bojila jaja za Isusa kad je bio dijete. Za vrijeme suđenja Isusu, Marija je upravo bojila jaja, htijući mu ih darovati kao uspomenu na njegovu mladost. Čuvši za osudu, potrčala je sa pregačom punom jaja k Pilatu moliti milost za Isusa. U jednom se trenutku pregača razvezala i jaja pokapana njezinim suzama, počela su se kotrljati po zemlji, navješćujući što se dogodilo. Tako kaže usmena katolička baština o nastanku običaja šaranja uskrsnih jaja.

Jaja su se za Uskrs ukrašavala u gotovo svim hrvatskim krajevima. Međutim, na nekim hrvatskim otocima, bojenje jaja se još nije udomaćilo iako su obvezan dio uskrsnog jela. Hrvati u Hercegovini su samo bojili jaja, dok je i bojenje i šaranje zastupljeno u Bosni kao i u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj. Bojenje jaja se izvodi priređenim bojama: kora crvenog luka (crvena), johova kora (crna), dok orahova kora daje zelenu boju; tek kasnije su se pojavile industrijske boje.

Postoji nekoliko tehnika šaranja jaja. Najstarija je ona pri kojoj se upotrebljavao vosak. Na bijelome ili obojenom jajetu izvođene su šare (ornament), te ponovo jaja uranjana u boju i postupak se tako ponavljao više puta, ovisno od vrste i količine boja koje imamo. U Bosni se pojavilo šaranje jaja pomoću solne kiseline (salgajz), pomoću pera kokošjega ili đačkog, a poznato je stavljanje obojenog jajeta u mravinjak, gdje bi ga mravi išarali utjecajem svoje mravlje kiseline.

Ornamentika obojenih jaja vrlo je bogata, uglavnom biljna i geometrijska sa mnoštvom rozeta, grančica, cvijeća, zvijezda, lišća, vitica… Ponekad su tu i natpisi imena, pozdravi, ime Isusovo i ime Marijino.

Uskrsna jaja neovisno od njihovog ukrašavanja, imala su važne društvene funkcije. Povezivala su osobe različitog spola i različite dobi. Najčešća je bila komunikacija između generacija, tj. darivanje djece jajima. Naročito kod Hrvata u Bosni, mladići i djevojke su međusobno poklanjali jaja u znak simpatije. Prema znanstvenim istraživanjima to vodi podrijetlo iz feudalne prošlosti nekih europskih zemalja, kada su elitni krugovi, razmjenom uskrsnih jaja, potvrđivali prijateljstva i kumstva.

Osim društveno-komunikacijske, jaja su imala i društveno zabavnu funkciju. Naime, u svim hrvatskim krajevima poznate su razne igre sa jajima. Svakako, najraširenija igra je tucanje jaja u kojoj se sudionici natječu čije će jaje biti tvrđe. Ova igra je poznata širom Europe. Kao i u svakom natjecanju i ovdje su česta dovijanja i snalaženja, kako bi jaje bilo što tvrđe. Tako je poznato stavljanje jaja u talog kave ili u luk, jer se vjerovalo da na taj način postaju tvrđa. Ponekad se je i varalo tucajući se drvenim i kamenim jajetom. Najčešća krivotvorina originalnosti jajeta bio je tzv. „naljevak“; u prazni prostor ljuske ulijevalo bi se topljeno olovo. Raširena je i upotreba prvog jajeta tzv. „pronoska“, vjerujući da je ono najtvrđe.

Navedeni običaji sa uskrsnim jajima su izvorne kulturne, umjetničke i etnološke vrijednosti hrvatskog naroda.

Hrvatska pisanica (obojeno i našarano jaje), je dosegla visoku umjetničku vrijednost, jedinstvenu u svijetu, tako da je potrebno spriječiti ulazak zapadnih tradicija, kako bi se sačuvao izvorni folklor hrvatskog Uskrsa. Tome mogu doprinijeti kulturne manifestacije, kao što su izložbe i priredbe vezane za ove običaje.

___________________________________________________________