HALJINIĆI U POVIJESTI

Piše: Mijo Franković

Ispod starog sela Haljinići na rubu riječne terase, na kompleksu njiva koji nosi naziv „Crkvenjak“, na površini od pola hektara, krajem prošloga stoljeća bili su vidljivi ostaci stećaka utonulih u zemlju. Po formama to su bile ploče od konglomerata, a osnovna orijentacija im je bila istok-zapad.

Sudeći prema rasporedu spomenika razbacanih po prostoru ovdje se vjerojatno radilo o većoj nekropoli (groblju), a koja je danas pretežno uništena. Nekoliko izlomljenih većih kamenova koji danas leže pri dnu terase, neposredno iznad ceste potječe od stećaka nekropole „Crkvenjak“.

Godine 1900. Zemaljski muzej iz Sarajeva na ovoj nekropoli otkopao je šest grobova u kojima nisu nađeni nikakvi predmeti. Iskopavanja su vršena u cilju ispitivanja skeleta u grobovima. Analizu su izvršili dvojica liječnika dr. Weisbach i dr. Gluck, a njihov nalaz je objavljen u Glasniku Muzeja 1901. godine.

A 1910. godine Karlo Patsch u Glasniku Muzeja, u prilogu „O našoj rimskoj povijesti“, navodi da se na starom obronku, koji je tadašnji vlasnik Pavo Jurić pretvorio u njivu, nalazi sredovječno groblje „Crkvenjak“ i uz njega ostaci neke zgrade iz srednjeg vijeka. Do tog zaključka je došao jer se na tom lokalitetu prilikom obrade zemlje pronalazi dosta ostataka maltera i ostataka sedre. Danas se može sasvim pouzdano zaključiti da je na tom mjestu bila crkva čiji su temelji naosa i prezbiterija potpuno sačuvani, a prema Zirdumu ova sakralna građevina pripada raritetnoj i visoko vrijednoj skupini sakralnog naslijeđa ranokršćanskih crkava iz osmog stoljeća.

Prije izgradnje Banskog dvora i franjevačkog samostana, središte vjerskog života bilo je u današnjim Haljinićima. Po narodnoj predaji (tradiciji) i politički (upravni) centar stare općine (župe) također je bio u Haljinićima. Još i danas je živa predaja da je u Haljinićima prije postojao „knez“ nego u Kraljevoj Sutjesci „ban“ ili „kralj“.

Ova općina ili župa Haljinići je još u toku Srednjeg vijeka razbijena na više ekonomski neovisnih seoskih cjelina, dok je povijesni lokalitet Kraljeve Sutjeske jačao. Još uvijek je sačuvana predaja da su vjernici prilikom odlaska u Kraljevu Sutjesku nosili po jedan kamen za gradnju Sutješke crkve. S lijeve strane navedene terase i stećačkog lokaliteta je udolina koja se naslanja na stari karavanski put (kasnije cesta) za Kraljevu Sutjesku. Ona je bila glavna prometnica za Haljiniće. Njom su prolazile vojske, mobilizacijski kuriri, žandarmi, financi, Wermachtovi BMV-ovi, poreznici, komitetski i udbaški aktivisti, ali i dobri naši ujaci-fratri kada je narodu bilo najteže.

Na području Haljinića više je lokaliteta s toponimskom oznakom „Gradac“ ili „Zagradac“, dakle mjesta gdje su se nekada tokom davne prošlosti nalazile neke građevine.

U ataru sela Haljinići evidentirano je 17 tumulusa, prapovijesnih nadgrobnih humki od zemlje i kamena. Međutim, u Haljinićima za njih je postojao naziv „gromile“, tako da većina tih lokaliteta nosi naziv „Gromila“ ili „Gromilica“.

U starom selu Haljinići egzistirao je jedan od najvrjednijih etnografskih spomenika kulturnog naslijeđa „Kuća Mate Tomića“. Bila je slična „Dusperovoj kući“ u Kr. Sutjesci, ali s više oblikovnih raritetnih detalja u enterijeru fasadnih pročelja, a datirala je iz Osmanskog perioda Bosne i Hercegovine. Nešto manje u etnografskom pogledu bio je i značajan stambeni objekt-kuća Mije Bana.

Staro groblje Haljinići je veoma vrijedan kulturno povijesni spomenik memorijalnog značenja s nekoliko pločastih stećaka i jednim stećkom tipa „sanduka“ i grobljanskom kapelom neogotičkog stila.

KULTUROLOŠKI ZLOČIN

Na toponimskom prostoru Crkvenjaka svega stotinjak metara od temelja ranokršćanske crkve nalazi se izvjestan dio zamočvarene površine na kome je svoje stanište (biotop) našlo više vrsta ptica selica i gnjezdarica. Kustosi iz sarajevskog Muzeja rekognoscirali su ovaj lokalitet kao prirodno dobro ornitološkog značaja.

Međutim, nekome je tu „smrdio“ povijesni tamjan Crkvenjaka i njene povijesne bazilike pa se usudio na kulturološku glupost ili bolje rečeno „kulturološki zločin“ i lokalitet nazvao „Bistrik“. Zavičajci i poznavaoci toponima ovoga kraja znadu gdje je Bistrik, ali još bolje znadu da se od pamtivijeka taj lokalitet (uži) zove „Barice“. Naime, ta livadska površina je morfološki depresivno situirana na kojoj je više manjih ulegnuća, lokvi ili barica na kojima se skupljala voda. Kada je taj teren postao istražno rudarsko polje došlo je do nastanka većih ulegnuća na kojima je došlo do akumuliranja sekundarnih voda koje su postale privlačne za nastambu ptica.

Kada je riječ o mijenjanju toponima ili kulturno povijesnoj kontaminaciji kulturno povijesnih lokaliteta iz moje terensko operativne prakse moram spomenuti još dva ovakva slučaja. Naziv lokaliteta „Krstac“ u općini Teočak kod Bijeljine, sada nosi naziv „Centar“, a stambeno naselje u Sarajevu između Alipašina Polja i Nedžarića do 1995. nosilo je naziv „Konjicija polje“ po starosjedilačkom hrvatskom rodu „Konjicije“, a sada nosi naziv „Saraj polje“.

U ovaj depresivni dio teksta moram navesti i zgražanje i žalost da lokalitet „ranokršćanske crkve na Crkvenjaku do danas nije spomenički doživio svoju kulturnu, sakralnu, graditeljsku i povijesno dokumentarnu vrijednosnu potvrdu i time stavljen na popis nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine temeljem Aneksa VIII Dejtonskog mirovnog sporazuma.