Brucmajor iz Miljačića

Piše: Mijo Franković

Prije nekoliko dana prolazio sam pored Rudarskog fakulteta u Tuzli. Boreći se protiv nesnosne vrućine često sam zastajkivao, okretao, češao i u tom svom refleksnom dinamizmu pogled mi je odlutao na prozorsko pročelje prizemlja Rudarskog fakulteta u kome mi je pogled zarobila veoma jasna i rezolutna crnobijela fotografija postavljena s unutrašnje strane dužinom cijelog prozorskog okvira.

Uzbudljivo i s postavljenim ciljem ušao sam u zgradu da vidim u kojoj je kancelariji fotografija. Na moju sreću to je bio kabinet moga poznanika, profesora Tihomira Knežičeka. Prije nego me je ponudio da sjednem nestrpljivo sam uputio pitanje: „Da li je to moj zemljak i susjed Ilija Tadić, središnja ličnost studentske rudarske manifestacije IX skok preko kože, 1978. godine“ u ulozi „Brucmajora“?

Zaista je to bio Ilija Tadić, potvrdno mi je odgovorio profesor Tiho. On me također podsjetio na meni dragu uspomenu promocije njegove (Tihine) monografije „Tuzlanski skok preko kože“ 2014. godine kada sam sasvim slučajno bio prisutan na toj promociji u amfiteatru Fakulteta na poziv Dekana Fakulteta. Sjedio sam u prvom redu pored grupe profesora obučenih u svečane zeleno crne uniforme s rudarskim znakovljem.

Nakon predstavljanja ove knjige od strane autora (profesori, braća Knežiček, Tiho i Željko), obuzet impresijom ovog akademskog rudarskog ambijenta javio sam se za riječ. Prije dvije godine, 2012., završio sam svoj autorski uradak na dvije franjevačke monografije (Breške i Drijenča), tako da sam temeljem svoje empirijske energije, a i svojim zavičajnim rudarskim podrijetlom održao referentan govor na koji sam dva puta od prepunog amfiteatra dobivao aplauz.

Naš susjed, sugrađanin i župljanin, Ilija Tadić, „Ilija Evin“ kako smo ga u susjedstvu zvali bio je veoma markantna osoba, atraktivnog fizičkog habitusa, prirodno kovrčave kose, smirenog duha, upamćen je na Fakultetu kao omiljeni kolega, izrazite pristojnosti i kulture komunikacije, svojim više gospodskim duhom poštujući osobnost svoga bližnjega, bio je poželjan u svim sredinama.

Kada je u Tuzlu došao da položi posljednji i najteži ispit iz „Površinske“ prenoćio je u mojem podrumskom podstanarskom stanu na periferiji Tuzle. Ujutro je poranio, a iz kupaonice se zaorila Ilijina pjesma, naša seosko – sutješka kajda. Bilo je šest ujutro, a ispit je u devet na kojem je Ilija natpjevao veoma strogog profesora.

Braća Stijepić

Ljudska sjećanja su modularno usporediva s vrpcom koja se odmotava, niže se jedno na drugo i tom pravcu ići ću ja dalje sa svojim sjećanjima na naše značajne ljude i župljane koji su postigli akademski stupanj rudarskog inženjera. U živom i neizbrisivom sjećanju iz anala Rudarskog fakulteta u Tuzli su i braća Stijepić, Stjepan i Jozo, sinovi starog rudara iz poštene i pobožne obitelji Bože Stijepića.

Stjepan je postigao znanstveni stupanj docenta na predmetu „Rudarska mjerenja“. Njegova pojava u holu Fakulteta kod studenata je izazivala neobjašnjiv niz pozitivnih reakcija. Stasit, uspravan u svakom pogledu, blagog pogleda koji je ustvari bio njegov vječiti osmjeh. U svakom slučaju to je bila raritetno pozitivna i maksimalno empatična osoba, neporočan u svakom pogledu. Taj njegov osobeni stil mogao je egzistirati samo u ljudskom fizikumu koji je bio uronjen u samo njemu znani i podnošljivi asketizam.

Sve svoje vrijeme provodio je u svome kabinetu na katu Fakulteta. Najcjelovitiji opis prof. Stjepana mogao bi se postići korištenjem deskripcijskih figura književnika M. Selimovića kad u svojim „Sjećanjima“ opisuje tuzlanskog gimnazijskog profesora francuskog, latinskog i vjeronauka, velečasnog Dragana Dujmušića, gdje je i sam Meša Selimović bio profesor. Stjepan je život okončao tragično u prometnoj nesreći, putujući na radni zadatak. Mnogim generacijama Kakanjsko – sutjeških studenata na Rudarskom u Tuzli po velikim djelima čovjekoljublja i nesebične pomoći studentima, lik i djelo profesora Stjepana ostat će u trajnom sjećanju.

Njegov brat Jozo bio je sasvim druga osoba u borbi sa životom nastojeći probleme riješiti na jedan zabavan, šeretski način. Kada čovjek nakon pređenog životnog puta i prijepora i nesporazuma i nelogičnosti u životu u kontekstu apokalipse prolaznosti naših života, svođenje računa prije bi odgovaralo zaključku „možda je Jozo i bio u pravu“. Možda neke zgode vezane za rudarskog inženjera Jozu Stjepića, ovo i podržavaju.

Kada je Jozo polagao pismeni ispit iz nekog predmeta umotao je u medicinski gips lijevu podlakticu u kojem je smjestio uređaj za dojavu „toki voki“, koji je kao neka preteča sadašnjeg mobitela. Pedesetak metar zračne udaljenosti u restoranu „Tuzlanka“ sjedio je njegov kolega koji je putem istog predajnog modula, toki vokija, dojavljivao Jozi odgovore ili rješenja zadataka. I dok se održavao ispit, u salu gdje se održavao ispit, upala je patrola milicije, više urlajući nego vičući da im je ovdje netko „upao u vezu“, a to je bio Jozin toki voki maskiran u gipsu.

Odmah po diplomiranju Jozo se zaposlio u Rudniku Đurđevik. Kao mladi pogonski inženjer sudjelovao je na jednom stručnom kolegiju gdje je došao u sukob ili nesporazum oko nekih tehnoloških pitanja. U tom dijalogu Upravnik mu je poručio da bi on (Jozo) što prije morao izbaciti sovu (ptica) iz glave. Jozo je istu večer otišao u obližnju šumu i u cjelonoćnoj borbi uspio je uhvatiti sovu, koja se inače kao noćna ptica teško lovi jer stalno mijenja tuđa gnijezda. Došao je na posao sa sovom u kancelariju Upravnika i izvijestio ga da je on sovu izbacio iz glave, a „kad će te vi upravniče svoju sovu izbaciti iz glave?“.

Ivica Franković

Jedan od mojih poznanika u Tuzli, rudarski inženjer u mirovini, svaki put kad me sretne pozdravi me, a nakon pozdrava nikad ne zaboravi i svoj retorički ukras koji glasi „pametan ti je onaj rođak“. „Rođak je Ivica Franković, inženjer rudarstva, rođen i nastanjen u Haljinićima koji je s mojim tuzlanskim susjedom išao u tehničku, a kasnije i na fakultet rudarstva gdje su diplomirali. I uvijek me obraduje ta riječ utiska dobra „čovjeka o čovjeku“.

Inženjer rudarstva, Franjo Petričević u ljetopisu tuzlanskog fakulteta ostat će zabilježen kao prvi student „prodekan“ na Sarajevskom univerzitetu. Ovaj titularni pojam kao da je intuitivno predskazao Franjinu uspješnu radnu karijeru obnašajući visoke dužnosti u privredi i društvenim djelatnostima.

Uz dužnu ispriku ove moje nostalgične naracije moja sjećanja i molitve i dobre želje idu prema tuzlanskom studentu Blaški Pavloviću i Franji Mariću ekspertnim inženjerima rudarstva, hrabrim djelatnicima i političko društvenim pregaocima u korist naroda kojem pripadaju, u sudbonosnom raskrižju vremena „kada se carstva mijenjaju“ i kada je „vrijeme imalo samo jednu obalu“.