FRA ŠIMO ŠIMIĆ : Slučaj “Aljinići”

Fratri samostana u Kraljevoj Sutjesci odlučili su 1975. graditi filijalnu crkvu u “srcu” župe, u selu Aljinićima. Međutim, projekt je odbijen jer je tadašnji vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Jozinović htio osnovati novu župu u Aljinićima.
Preuzeto sa Facebook stranice: Franjevačka prisutnost u Bosni

“Ova je odluka podigla na noge franjevce, osjetljive na svako dijeljenje župa njima trajno povjerenih, osobito onih samostanskih, ali i domaćine sela kojih se to ticalo.” Prethodno su “od Kraljeve Sutjeske odcijepljene tri i nijedna nije povjerena franjevcima. Nova se župa želi osnovati u Aljinićima udaljenim od Sutjeske dva-tri kilometra i obuhvaćala bi još četiri susjedna sela, a svećenici bi iz Sutjeske morali ići kroz Aljiniće u još desetak udaljenijih sela, koja ostaju u sastavu sutješke župe.”

I glavni razlog protivljenja bio je referendum proveden među domaćinima. “Od 279 stariješina, čak njih 270 ne želi osnivanje nove župe. Ako je ordinarijat ipak osnuje, 275 njih želi da se ona povjeri franjevcima. Fra Šimo nije mogao prihvatiti da se franjevci u Bosni, nakon svih povijesnih zasluga i uprkos revnu služenju puku, potiskuju iz župnog pastorala.” Tome se oštro usprotivio.

“Unatoč svemu, vrhbosanski je nadbiskup dr. Marko Jozinović 29.5.1977. ne usuđujući se izaći pred tri tisuće okupljenih ljudi, zatvorivši se u privatnu kuću, pred petnaestak osoba pročitao dekret o osnivanju župe Aljinići. Iste je godine, 6. studenog, kušao obaviti krizmu u Aljinićima, ali su se ljudi protiv toga pobunili, osim stotinjak pristaša nove župe.” Fra Šimo se tada našao među pobunjenim narodom smirujući situaciju kako ne bi došlo do fizičkog napada na nadbiskupa.

Međutim, Jozinović to nije uvažio, nego je reagirao ni manje ni više nego fra Šiminim izopćenjem iz Crkve. Zabranjuje mu se vršiti bilo kakva crkvena služba, čak mu se zabranjuje i sudjelovanje u bogoslužju te mu se uskraćuje crkveni pokop. Kazna ekskomunikacije osim fra Šime zahvatila je i sutješkog gvardijana fra Augustina Draguna i sutješkog župnika fra Mišu Mrljića.

“Kakav se ponor morao otvoriti pod fra Šimom! Ne samo da više ne može slaviti misu i propovijedati, ni pričešćivati sebe i druge, ne može misi ni prisustvovati. Progonjen je i nakon smrti, jer mu se zabranjuje crkveni pokop. A kad je prvi upro prstom u, kako je on smatrao, nepravdu jednog crkvenog velikodostojnika, zgažen je kao crv. Netko je bio pobrkao pojmove pravde, prava i moći.

U svakoj je riječi i djelu gorio, i do posljednjeg je djelića svog bića izgorio za svoje ideale u plamenu koji ne gasne već sedam stoljeća. Kao iza svakog drveta koje skroz dogori ne uskraćujući se, ostao je iza njega samo pepeo. Čist i bijel. I energija njegova duha u promijenjenu obliku i stanju.”

Potpuno narušena zdravlja nakon tragičnih događaja u Aljinićima, umro je na današnji dan, 25. srpnja 1985. godine. Grob mu se nalazi u Dubravama kraj Brčkog. Puk Kraljeve Sutjeske i danas ga se rado sjeća, osobito njegovih propovijedi, ali i brige koju je iskazao prema njima u teškom sukobu s Ordinarijatom. Izgorio je iz ljubavi prema Crkvi, narodu i franjevačkoj zajednici.

Tekst je djelomično preuzet iz članka prof. fra Stjepana Pavića – “Vatra, pepeo: fra Šimo Šimić”.

Na fotografiji: fra Šimo u propovjedničkom zanosu na mladoj misi fra Bone Arara u Visokom 1959. godine