BOROVICA

Piše: Mijo Franković

Između Vareša i Kraljeve Sutjeske nalazi se selo Borovica. U izvorišnom području istoimene rječice prostire se skupina sela pod zajedničkim nazivom – Borovica. Rječica Borovica ulijeva se u rijeku Bukovicu, čiji sliv topografski povezuje selo Poljane, tj. Sutješku župu sa župom Borovica.

Borovica je ime stare pred feudalne seoske općine. Nju karakterizira točno određen teritorij, zajedničko ime, određene etnografske osobine. Narodna nošnja je izvorna i tipična je samo za Borovicu. Šljakišta od rudarskih topionica, rudarska jama pod nazivom Kraljeva rupa u Borovici, govore nam da je ovdje u 14. i 15. stoljeću eksploatirana bakarna, srebrena i željezna ruda.

Dakle, riječ je o srednjovjekovnoj rudarskoj općini koju je osnovala skupina rudara Saskog (njemačkog) podrijetla. Višestoljetni period turske uprave, doveo je do nestanka urbanističkih formi ovog naselja, što je uvjetovalo arhaične forme naselja.

Na jugozapadnom kraju Borovice nalazi se lokalitet “Radakova stijena“, s koje je bačen Radak, zapovjednik obrane Bobovca koji je izdao Bobovac, a Sultan ga je „zbog nevjerstva svome gospodaru“ strmoglavio s ove stijene ispod koje je vrelo „Radakovica“.

Na lokalitetu zvanom „Požljeblje“ u današnjoj Gornjoj Borovici stajala je kapela, koja datira od prije 500 godina. Vjerojatno je bila većih dimenzija, jer je u ljetopisu označena kao crkva. Kapela pored povijesno-memorijalnog značenja ima i veliki značaj za povijest umjetnosti BiH, jer se u njoj nalazila veoma vrijedna slika „Bezgrješno začeće“ iz 1621. godine, koju je uradio Stjepan Dragojlović, a koji je autor i druge izuzetno vrijedne slike „Raspeće Kristovo“ iz 1597. godine. Detaljnije o slikama pročitajte OVDJE.

Obje slike se nalaze u samostanskoj muzejskoj zbirci u Kraljevoj Sutjesci i od strane povjesničara umjetnosti vrjednovane su kao kulturno blago od posebnog značaja za kulturnu povijest BiH.

Na slici „Bezgrješno začeće“ Dragojlović je napravio zapis 1621. godine, gdje govori o sebi kao „majstoru oltara za novu kapelu u Borovici“. Na drugoj slici „Raspeće Kristovo“ stoji zapis koji govori da je tu sliku uradio u svojoj 28. godini iz čega proizlazi da je rođen 1569. godine.

Ovdje treba napomenuti da se u to vrijeme javlja i slikar Marko Skorojević, rodom iz sela Teševo kod Kraljeve Sutjeske. Na slikama dominiraju figure u narodnim nošnjama za koje povjesničari umjetnosti tvrde, da je to sam Stjepan Dragojlović. Na osnovu sadržaja zapisa na objema slikama vidi se da je Dragojlović i donator, tj. da je pored izrade slika te iste slike i darovao crkvi u Borovici.

Nema podataka da je bio svećeno lice, jer on to nigdje ne ističe. Rođen je u Borovici ili u Sutjesci. Zbog njegova značaja za povijest umjetnosti BiH, Dragojlović će biti predmet daljih istraživanja okolnosti vezanih za rad i život ovoga slikara. O navedenim slikama pisao je fra Rafo Barišić u svom članku „Franjevački samostan i crkva u Sutjeskoj“.

Prema njegovom mišljenju dovodi se u pitanje originalnost slike iz 1597. godine. Najnovija stručna istraživanja na ovoj slici prilikom njene konzervacije govore da za to nema nikakvih razloga, osim ako nije u pitanju fra Rafina sumnja da jedan slikar iz naših krajeva može izvesti tako vrijedno djelo.

Spomenuta crkva u Gornjoj Borovici bila je prepravljena 1784. godine, tako da je tom prilikom zasvođena. Dekoracije unutrašnjosti crkve izveo je fra Pavao Tokmačić, koji je rođen u Borovici. Dekoracije su izvedene tako da ne izgledaju kao nove od straha zbog turskih vlasti.

U tome poslu njemu je pomagao neki Franjo Janjić, koji bi se mogao svrstati među naše najstarije restauratore. Iste godine sagrađena je i veća kuća za vrijeme fra Grge Varešanina, tadašnjeg provincijala. Od tih građevina nema više ni traga, a na njihovom mjestu sagrađena je nova crkva odmah iza Prvog svjetskog rata. Slike iz bivše kapele prenesene su već ranije u sutješki samostan.

U vrijeme domovinskog rata (1991. do 1995.) ova crkva kao i samo selo Borovica potpuno su spaljeni i porušeni od strane postrojbi Armije RBiH, a stanovništvo izbjeglo. Borovica je mjesto nezapamćenih, najkrvavijih zločina kako nad pripadnicima HVO-a, tako i nad starim, bolesnim i nemoćnim civilima koji nisu mogli pobjeći pred zločinom za koji još nitko nije odgovarao.

Crkva u Borovici je po crkvenom shematizmu bila župna crkva posvećena sv. Anti i predstavljala je omiljeno zavjetno svetište okolnih župa. Blagdan zaštitnika župe Borovica obilježava se 6. kolovoza, na svetkovinu Preobraženja Gospodinova.

Samo selo Borovica dalo je veliki broj katoličkih intelektualaca svih profila, od kojih je dobar broj svećenika, redovnika i redovnica Katoličke crkve. Većina ih je stalno nastanjena u Zagrebu, koji djeluju preko svoje udruge „Društvo Borovičana“ na afirmaciji i kulturi sjećanja svoga kraja.