U sjećanju: „CRNI“ IZ MILJAČIĆA

Naslovna fotografija: ilustracija (Canva)

Piše: Mijo Franković

U životu svake ljudske zajednice, pa sve do one osnovne vrijednosne ćelije društva, obitelji, u njihovu povijesnom stablu razvitka, postojali su ljudi koji su svojim životom ispunjavali primjetno značajno svoju ulogu na opću korist zajednice. Kristov nauk nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Boga Stvoritelja sa određenom misijom ili poslanjem u svome zemaljskom životu.

U poraću Drugog Svjetskog rata naš Sutješki kraj je imao svoju Golgotu, svoj Križni put, u supatništvu mučenika Bleiburga, ali i kasnije, rekao bih, na lokalnoj – zavičajnoj razini. Mnogi pojedinci doživljavali su životne nedaće i neugodnosti u pronalaženju egzistencije u svome kraju. Naime, označavani smo kao osobe iz „ustaških sela“, što je ometalo naše probitke u životu i profesionalnom napredovanju. U našim tzv. Vojnim kartonima bili su ispisani naši životopisi u što sam se i sam osobno uvjerio. Šema je bila uvijek ista, otac učesnik na strani neprijatelja, vojno aktivan ili ako je radio u rudniku za to vrijeme (1941-1945) onda je pasivno bio na strani neprijatelja SFRJ. Znači nitko nije bio moralno – politički podoban.

Naše majke i bake provele su mnoge sate moleći Gospino Rožarje da sin bude primljen na zanat, u školu, da položi ispit, da sretno odsluži vojni rok, i mnoge druge vapaje čiju je suzu, molitvu i uzdahe primalo samo Nebo. Po mojem osobnom uvjerenju niti Providnost nije ostala nijema.

Nekako početkom prvih godina sedmog desetljeća prošloga stoljeća, čiji sam bio suvremenik kao omladinac, pojavio se među Sutješkom omladinom žar aktivizma koji se može čitati kao druženje, priredbe, radne akcije, sportska natjecanja. Kao pokretač i organizator svega toga u to vrijeme pojavljuje se inspirator, etički, moralni predvodnik svih tih akcija Anto Marjanović, zvan „Crni“ iz Miljačića. Može se slobodno reći za njega, bez ikakvih ograničenja, da je to bio čovjek visokih ljudskih, posebno humanih i empatijskih svojstava. Nije bio praktični vjernik niti je išao u Crkvu, jer je bio član Općinskih političkih sustava koji su vladali našim životima. Sa ove vremenske distance mogu reći da je to bio prst Providnosti u našem „Crnom“ da nam bude premošćenje do one druge strane, koju smo teško osvajali i odgovarali na apstraktna političko materijalistička pitanja. „Crni“ je odgovarao na njih za sve nas na visokom stupnju poznavanja političke ekonomije. Svoj teoretski politički stratum potvrđivao je i svojim skromnim životom, bez ikakva viška, bez sebičnosti, bez gramzivosti u karijeri, a spreman da pomogne svakome u nevolji. Uvijek je bio na raspolaganju za sve naše nerješive tzv. administrativne probleme. U svome uredu u Vatrogasnom domu Podbjelavići imao je pisaći stroj marke „Biser“ na kojoj je badava do dugo u noć tipkao naše maturske i diplomske radove, te razne druge Molbe, Žalbe, Zapisnike i druge režimske isprave.

Oživljavajući sjećanja na „Crnog“, sjećam se Tijelovske procesije u Sutjesci 1966. godine. Fra Stanko mi je zadao da dođem obučen u bijelom, jer ću biti barjaktar na čelu Procesije. U to vrijeme bio sam maturant Kakanjske Gimnazije kao jedini odlikaš na razrednom i maturalnom nivou. Opterećen svojim dvojbama o eventualnim posljedicama otišao sam kod „Crnog“ na konsultacije. „Nemoj se ništa bojati, ako bude problema, ja sam tu“, odvažno mi je onako komesarski, kao iz nekog Ćopićeva partizanskog romana, odgovorio, snažno, uvjerljivo i sugestivno. Ta me sigurnost držala cijelo vrijeme dok sam nosio Barjak Prečiste. Na kraju školske godine nagrađen sam besplatnom ekskurzijom u Italiju.

Najznačajniji dio njegova djelovanja bio je osnivanje Seoske nogometne lige župe Kraljeva Sutjeska. To je bila začuđujuća impresija koja nas je nosila danonoćno u našim životima i davala zamajac i u izvršavanju školskih i obiteljskih obveza. Prije više od šest desetljeća, sve je bilo kao i danas: igrališta, dresovi, kapitenske trake, treneri, rasporedi utakmica, delegiranje sudijskih trojki. Temeljem ovoga društvenog brenda uz ostale svoje zasluge, dobro potkovan političko-materijalističkom retorikom, mogao je „Crni“ dogurati daleko, do komitetskih CeKa- ova Sarajeva i Beograda. Veličinom svoga bića volio je Jezero, Trgovište, Čalukovu Baru, Podbjelaviće. Nikada se nije mogao od njih odvojiti, dio nevidljivog njega ostao je da lebdi iznad Trstionice od Poljanskog mosta, preko Ciglane, pa do Brežanskog mosta. Posljednji put sam ga susreo na pogrebu pokojne Mare Duvnjak (majka pokojnog Fra Stjepana), na groblju „Ostrugnjača“ 1995. godine. Počivao u miru!

Uvijek se držao ponosno, pobjednički nad životom, uspravno, nisam ga nikada vidio ili doživio srdita i mrzovoljna. Bio je daleko od počasnih mjesta i političko kadrovskih lovorika, te je mirovinu zaradio kao skromni, neprimjetni kočničar na zadnjem untu rudničke štreke arheološke vrijednosti od 600 mm, Haljinići – Separacija Čatići.