Gradnja mosta na Trstionici u Kraljevoj Sutjesci (Anno Domini MMXXI)

Piše: Ladislav Aždajić – Rašo / tekst pretipkao i uredio: Mario Brđanović

Sama priprema gradnje dugo je trajala. Svakodnevno mjerenje i snimanje svima nam je prešlo u dosadu, a meni je dolazilo da ih pitam jeli vi to nas mještane pravite budalama ili ćete stvarno početi s gradnjom. I napokon, dovukli su mašine i počeli polako kopati temelje novoga mosta. Ovo je drugi radni poduhvat P.P. Trgošped u Kraljevoj Sutjesci.

Pošto su mene, jer sam tu stalno nastanjen, uzeli za čuvara gradilišta, bio sam u toku svih događanja P.P. Trgošped. Kao firma imaju zaista uhodano preduzeće sa svim stručnjacima. Ali, što je kod nas stručnjaka to malo gdje ima. Naš svijet, osim što je prolazio kroz gradilište, sve vrijeme je komentirao ono u što nisu ni bili upućeni, ali eto što ćeš takav je naš svijet. Koliko će armature biti ugrađeno? Koliko će betona? Zašto most ne ide pored parka, nego se pravi ova krivulja? Hoće li se završiti u roku? I tako dalje…

Ja, iako sam bio čuvar tog gradilišta i tih silnih mašina, ujedno sam bio i glasnogovornik. Sve vrijeme prolaska kroz gradilište. Bilo je najinteresantnije nedjeljom za vrijeme odlaska u Crkvu. Posebno žene onako sređene i dotjerane, u cipelama i štiklama kroz prašinu i blato. Pitala me jedna od njih može li proći, a ja joj odgovorih da je već prošla, a kakva će biti nakon toga to je njena stvar.

Bilo je i onih prolaznika koji u radno vrijeme nisu ništa radili ali i oni o mostu sve znaju. Neki su prolazili za radnoga vremena i radnicima detaljno brojali zube.

Ovo gradilište je od samog početka bilo po propisu omeđeno, ama baš sa svih strana i nije ga bilo problem obilaziti, nego je najveći bio problem ispoštovati upute gradilišta. Ne znam samo kako će ovom svijetu biti interesantno otvaranje ovoga mosta kad su sve već snimili i sve znaju?

Velika sreća u svemu ovome što nivo Trstionice bio je veoma nizak pa su pumpe s betonom mogle ispumpavati nadolazeće količine betona. Stoga je izgradnja tekla unutar zadanog roka. Dobro je što Sutjeska ima i dobre lokalne puteve, pa se saobraćaj odvijao gotovo posve normalno. Mislim da je P.P. Trgošped na ovom mostu položio težak ispit. Moja kuća bila je posebno i stalno na udaru ali nisam imao što prigovoriti, jer nijedna parcela nije oštećena i svi odvodi iz kuća vraćeni su u prvobitno stanje.

Ne znam koliko je ovaj most koštao na koncu, ali vjerujem da su ruke ovih radnika koštale „najmanje“ i da su oni dobre muke vidjeli prilikom izgradnje istog. Primijetio sam da je i rukovodstvo gradnje, radove dobro pratilo, jer zaista se vodilo računa o svemu. Mislim da je ovakav objekat najteže graditi, posebno dok je još u vodi, jer u mojoj službi najteže je bilo pratiti pumpe.

Zanimljivo je to što je ovo gradilište postalo nadaleko poznato, a za kriminalce dobra prilika. U svako doba noći dolazila su brojna auta i zaustavljala se pa i pobliže kapiji gradilišta. Tek sada kad pomislim možda su ovo sve snimali. Posebno mi je bilo nezgodno kada je bila svadba tu u mjestu i svi su otišli, a ja sam sām, skoro potpuno sām ostao, i bez oružja i moglo mi se svašta dogoditi.

Bilo je tu u mjestu čestih pijanki na kojima sam volio biti ali morao sam se redovito prisjećati da sam ja na poslu i da ga trebam profesionalno obavljati. Imao sam i svakojake ponude poput one da izvučem gorivo iz mašina ali ostao sam dosljedan svome poslu i tim ponudama sam lako odolio. Tako se jednoć desio pokušaj krađe goriva iz bagera. Budući da je bilo jako ružno vrijeme, a nije radila ulična rasvjeta, bager je bio postavljen van moga osvjetljenja. Policajac Edin Fazlić, pošto je dežurao kod Crkve, primijetio je neko auto pored bagera. Došao je do mene te smo obojica otišli do mašine. Kada smo stigli, pronašli smo osam kanistera, praznih. Pripremljena akcija.

Pokupio sam kanistere i odnio ih u svoj kontejner gdje su se odlagali svi alati gradilišta. Zatim sam se ponovno vratio kod bagera i rekao Edinu da ću ostati u bageru do ujutro. Na što mi je on savjetovao da idem ipak u kontejner jer su četiri sata ujutro. Došao sam do kontejnera ali, uznemiren, vratio sam se do mašine htijući tu ostati do jutra. Međutim, vrata su se širom otvorila i nekako uspjela se zaglaviti. Pokušao sam ostati u bageru ali je bilo jako hladno. Kada su ujutro došli radnici upitao sam ih znaju li oni za kanistere. Bili su iznenađeni, naravno da nisu ništa znali. Radnik koji vozi bager i moja malenkost, odnijeli smo kanistere i izložili ih na Pijesku. Potom ih je jedan drugi radnik fotografirao i kazao: „Vidi što je Ažbaha ulovio!”. Nisam sām, i policajac je učestvovao. Valja biti iskren i priznati.

U ovoj našoj Sutjesci postoje uslovi za život. Imamo društveni Dom. Dom kulture kakvog se ni neka metropola ne bi postidjela, ali mi to ne koristimo. Kad god prođem kroz Sutjesku vidim da je ovo jedan napušteni gradić. Treba nam malo volje, ali i pameti. Za nas bi ovdje bilo jako pametno kada bi očistili ostatak ljetnikovca – dvora Kotromanića. Oni se nalaze od šetala – Grgurevo, preko Urve. To je naša povijest!

U vrijeme kada se proširila pandemija korona virusa jedno jutro me je iznenadila mašina koja je počela uklanjati ostatke izgorjeloga motela na Pijesku. I taj posao Trgošped je dobro obavio i tu sada imamo jednu lijepu zelenu površinu. Mnogo je toga još obećano. Živi bili pa vidjeli!

Andrej Zorić je “zagrijan” za određene projekte i ulaganja, da li će mu poći za rukom pred nama je da vidimo i da se nadamo.

Prije neku godinu uređivao sam oko kuće Joze Malčevića zvanog kapetan, i upalo mi je u oko da potok Urva se zapravo više i ne vidi. Potpuno je zarastao. Tada sam odlučio da ga sredim. Negdje pred kraj rada ugledao me je fra Stjepan Duvnjak – Šiško govoreći mi: „To što radiš, to ti nitko neće platiti!”.

Pomislio sam da i drugi ljudi to vide ali im ne smeta. Ionako, zapravo, to za sebe radim, za svoje mjesto! Kao što kaže jedan turcizam: “Hallal bilo”!

Imao bi ja još puno toga za napisati i što mi je još na duši, ali za sada toliko i sve vas lijepo pozdravlja vaš Rašo.