KOD ZVONIKA: Kratka dokumentarno – povijesna priča o selu

Piše: Mijo Franković

U obitelji svakog rudara bio je sat, tzv. „vekerica“ koja je zvonila za pripremu i polazak na posao, a osobito u noćnu ili „treću smjenu“.

Međutim, neprikosnoveni pokazivač vremena ili neka vrsta skupnog, zajedničkog, sata bio je seoski zvonik. Toponimska oznaka lokaliteta gdje se nalazio bila je jednostavno „Zvonik.“ Sasvim nepogrešivo, uspravno i dostojanstveno slao je nevidljive, vapijuće, anđeoske signale u jutro, podne i u večer.

Svojim reskim metalnim tonovima, više nego simbolično, interpretirao je po Gregorijanskom: Glorie, Aleluje i Rekvijeme, odnosno zvonjenje „na jednu stranu“, šaljući nepogrešivu zvučnu poruku da je netko u selu „otišao na onaj svijet.“

Kada se nad selom nadviju tamni gradonosni oblaci zvonik je slao svoj molitveni oratorij da se oblaci razbiju. Uz škropljenje „svetom vodom“ i molitve ukućana oblaci bi završili svoju meteo putanju ne uvažavajući ponekad niti neobičnu molitvu prve susjede zvonika, baba Mande.

Njezin službeni molitveni obrazac završavao se: „Bože dragi neka ovo nevrijeme zaobiđe moje selo Aljiniće i moja dva zeta u Trnovcima“.

Lociran na omanjoj terasastoj zaravni na sredini sela djelovao je teatralno kao neka galerijsko – umjetnička instalacija u prostoru. Imao je izgled blago nagnute stupaste forme, drvne konstrukcije sastavljene od oštrobridno tesanih hrastovih greda i gredica, rešetkasto ukrštenih između četiri nosiva hrastova stupa.

Posebni detalji na ovome prirodnom tkivu zvonika koji su isticali njegovu monumentalnost bili su već davno napukli utori i žljebovi, drveni čavli i prizmatični spojni paklići i moždanici. Upravo njihova vremenska istrošenost proizvodila je prigodom zvonjenja, kao rezultat trenja originalne zvukove, koji su pomiješani s metalnim akordima zvonjave iščitavali povijest ovog nekadašnjeg municipija u zemlji stoljetnih ponora prepunih teško čitljivih spomenika i zapisa.

Njegova prethodnica u Osmanskom vremenu ovoga sela bila je na ovom istom mjestu drvena kreketaljka, a kasnije nešto slobodnija instalacija dva željezna profila.
Livadski prostor okolo zvonika imao je višestruki javni značaj. Između ostalog i vojno-povijesno značenje. Srpnja 1914. tu je bila stacionirana mobilizacijska žandarmerijska postrojba koja je zdravljem i snagom opasane seoske mladiće i muževe bacala u rijeku života koja je imala samo jednu obalu.

Pastoralni mir uskrsnog, cvjetno-zelenog travnja, dan poslije bombardiranja Sarajeva, na ovom mjestu je prekinulo zloguko roptanje trokotačnog BMW-ovog motocikla s njemačkom vojnom izvidnicom. Proizvedeni strah mirnih seljana brzo je ublažen zahvaljujući bivšem austrougarskom časniku, invalidnom, dida Pepi koji je odmah pokazao svoje znanje njemačkog jezika, a na reveru vunenog koporana našla se i okačena medalja s carskim likom Franje Josipa, koju je za tu izvanrednu prigodu izvadio sa samog dna drvenog sanduka gdje je obitelj čuvala „ukopno ruho.“

I opet zvonik, ta kolektivna povijesna memorija sela zvoni pobjedonosni Aleluja na Uskrsni ponedjeljak 1945. Naime, toga dana u selo dolazi jedna partizanska postrojba i stacionira se u središtu sela, kod Zvonika. Nepoznati aktivisti NOP-a i odbornici NOO-a energično se razmiliše po selu sa zadatkom organiziranja skupa stanovnika sela. Bez pomoći zvona teško da bi se moglo govoriti o zadovoljavajućem broju prisutnih.

Prodorni glas visokog brkajlije obavještava prisutne i vidljivo uplašene stanovnike sela o novoj političkoj vlasti. Vidjevši pred sobom avetinjski ukočenu svjetinu, iznenada osjeti potrebu da svojim govorom izađe iz tematske zadaće, govoreći nešto opuštenijim glasom: „Drugovi i drugarice nemojte se bojati, kruha i posla će biti, ali para i još nekih stvari neće imati koliko tko hoće”. Iznuđeni smijeh prisutnih jasno ispuni livadski krajolik Zvonika.

Govornik očigledno zadovoljan „psihologijom mase“ nastavi govoriti svojom revolucionarnom apologijom okrenuvši glavu i pokazujući naredbodavno ispruženom rukom prema Zvoniku: „Ovaj Zvonik će nam između ostalog određivati vrijeme polaska na rad u polje, pauzu za ručak i povratak s posla kući“. Na lica prisutnih ponovo se navukoše virtualne maske straha i neizvjesnosti, odlazeći polako i nečujno procvjetalim seoskim puteljcima na Uskrsni ponedjeljak 1945., pod teretom novog povijesnog ideologema.

Nekoliko tjedana kasnije kod Zvonika je parkiran blatnjavo ceradni „Jeep Willys“. „Došli su drugovi iz NOO, treba da se izabere odbornik sela“, glasno poručuje okupljenima poluuniformirani mladić naslonjen na otvoreno sjedalo terenskog „Willys“-a. Drug iz NOO-a otvara skup sa svojim prijedlogom odbornika. Odmah se javlja seoski poljar sa svojim prijedlogom kandidata za odbornika.

Drugovi iz NOO-a osnaženi idejnim hegelovsko-marksističkim konstruktom odlučno odbacuju poljarev prijedlog. Vjerojatno da bi bili ravnopravni sudionici male škole demokracije, jedan od aktivista NOO-a poluprijetećim glasom dovika: „Nema on živine za odbornika“. Nastade smijeh, onaj refleksni, nezaustavljivi poput fiziološke funkcije. „Ispričavam se drugovi nisam mislio na kokoši nego na energičnost, njegovu naobrazbu i moralno-političku podobnost.“

Opet nastade muk i tišina među seljanima, ali suprotnog refleksnog predznaka sve do sljedećeg dolaska kod Zvonika terenskog vozila s registracijskim tablicama JNA na čijem je lafetnom postolju počivao zavareni metalni kovčeg u kome je bilo položeno tijelo vojnika poginulog na nekoj planinskoj, graničnoj karauli na istočnim granicama FNRJ. Kolektivno potonuće u očaj i tugu za sinom, susjedom, prijateljem nosio je u svojoj simboličkoj deskripciji apokaliptičnu poruku o surovosti života.

Krajolik kod Zvonika nije bio samo paradigma životnih križeva mještana sela. Za toplih dana predvečerja kod Zvonika su bila mjesta spontanog pastoralnog nokturna sudbinske paradigme života nekih seljana starije dobi. U šaljivom kazivanju dida Joso se znao hvaliti kako je zahvaljujući Francjozefovskom rumu u vojničkoj čuturici redovito izlazio kao pobjednik na ledenim alpskim padinama. Isto tako dok je motao škiju opravdavao je svoju naviku pušenja stečenu na nekom sovhozu kod Odese u Ukrajini dok je bio u ruskom zarobljeništvu. Naime, samo oni koji su pušili imali su predaha radi cigarete, dok ostali su kopali bez ikakvog odmora.

Neizbrisivo u moje pamćenje je ostala i jedna svibanjska nedjelja 1971., kada sam iz „Stipine knjižare“ u Titovoj, donio „Hrvatski tjednik“. Nakon nekoliko pročitanih naslova javljaju se uzbudljive reakcije prisutnih koje se sve mogu svesti na jedan zajednički nazivnik: „Hoćemo li opet imati Rvacku?“. Poslije ovog retoričkog pitanja, kao i poslije obavijesti iz Komiteta da se odgađa skup građana radi Cvjetnice, izrazi lica mojih sunarodnjaka i susjeda davali su dojam opuštenosti sve do granice smiješka.

Sredinom sedmog desetljeća prošlog stoljeća jednog prohladnog dana koncem studenog, u vrijeme seoske svinjokolje, opet kod Zvonika džipovi i Landroveri; u selo je stigla zloglasna naredba da selo mora biti premješteno na novu lokaciju radi eksploatacije uglja.

Vijest je odjeknula kao „trublja jerihonska“ i svaki kutak sela i svako njegovo biće ispunilo se grotesknošću života. I odmah ono polusveto pitanje ili pitanje načina života: „A što ćemo sa Zvonikom“. Svaki djelić ove povijesne tisućgodišnje aglomeracije ove riječi je izgovarao neprestano kao neku molitvenu mantru, sve dok nije stiglo rješenje da će zvonik biti rekonstruiran na padini iznad riječne aluvijalne terase na lokalitetu „Crkvenjak“, nedaleko od lokaliteta iz Rimskog doba „Gromile“, pored arheološkog lokaliteta kršćanske crkve iz VIII stoljeća i nekropole stećaka iz XII stoljeća.

Zvonik je nastavio svoj povijesni hod mitskog feniksa rekonstrukcijom metalno rešetkastog tornja obližnje, napuštene rudarske žičare lokalnog ugljenokopa.

Misijska uloga zvonika već odavno je u prekidu, jer je zvono žrtva otuđenja, noćne sesije zakašnjelih jahača apokalipse na samom kraju prošloga stoljeća. Turbulentna višeslojnost njegovog povijesnog pamćenja je misteriozni fluid beskrajne nade u povratak njegovih zavjetnika iz prognaničke kolone na Antunovo, 1993., sve do njegovog i njihovog biblijskog Eshatona.

________________________