Zvuk star 800 godina
Tradicija njegovana 800 godina odjekuje već na samom ulasku u Oćeviju, mjesto u kojemu se nalaze još tri od nekadašnjih devet „majdana”. Zvuk teškoga drvenog čekića koji udara u komade željeza nije neobičan stanovnicima koji žive u jedinom mjestu u Europi u kojemu se željezo još uvijek obrađuje na predindustrijski način.
Piše: Anamarija Ćuro
Putujući iz Kraljeve Sutjeske prema Olovu, kako navodi legenda, talijanski misionar odmarajući se u jednom selu negodujući ponavljao je „O che via”, O kakav put! Tako su to mjesto prozvali Oćevija. Iako je put za ondašnje dugo pješačenje bio težak, bogomdani pejzažni prizori ljepotom zateknu tek obična čovjeka. Kakav pogled na prirodu koja dočekuje putnika nakon neizvjesnoga puta kroz šumu. Već stoljećima njome se šire zvukovi čekića kovačnica koje su sve samo ne obične.
Tradicija njegovana 800 godina odjekuje već na samom ulasku u Oćeviju, mjesto u kojemu se nalaze još tri od nekadašnjih devet „majdana”. Zvuk teškoga drvenog čekića koji udara u komade željeza nije neobičan stanovnicima koji žive u jedinom mjestu u Europi u kojemu se željezo još uvijek obrađuje na predindustrijski način.
Otac Mijo i sin Dražen Jozeljić ne skrivaju osmijeh na licu, znak ponosa što u svojoj obitelji čuvaju ovu tradiciju već više od 600 godina. Ručni rad nezamjenjiv je i neponovljiv. Nijedan predmet koji naprave nije identičan, a bogatstvo unikatne proizvodnje primjećuje sve više ljudi iz cijele Europe. U ovoj kovačnici željezo se topi na srednjovjekovni način, isključivo uz pomoć vodene energije. Sirovo željezo grije se u pećima nakon čega se obrađuje ručno ili čekićima pokretanim vodom. Majdani su pravljeni uz vodopade koji pokreću ručnu mašinu za bušenje, ventilatore, čekiće i ostatak konstrukcije uz pomoć koje se već više stotina godina u ovoj obitelji oblikuje željezna ruda.
Predmeti koje izrađuju uglavnom su poljoprivredni alati, sačevi (peke), sjekire i potkove, a Mijo i Dražen pokušavaju iskovati najbolje što mogu sve narudžbe koje stignu na njihovu adresu. Tako se među pristiglim zahtjevima mogu pronaći wok tave i kvalitetni kuhinjski noževi. Njihova majstorska djela nisu tražena samo u Europi, narudžbe šalju i do daleke Australije. Iako zahtjevan posao, uz strpljenje i ljubav prema radu, sve iznose lakše.
Nekada je od ovoga zanata živjelo više desetaka ljudi, a danas je taj broj smanjen na tek nekoliko osoba. Federalno ministarstvo kulture i sporta dodijelilo je povelju obitelji Jozeljić za doprinos očuvanju i obnovi kulturno-povijesnoga nasljeđa, a oćevijski majdani zaštićeni su i od strane Europske unije.
Ponos ovoga kraja zbog duge tradicije ne očekuje svijetla budućnost. Iako su oćevijski majdani preživjeli tursku vladavinu upravo zbog vrijednosti kovina, kovači i čuvari kulturne baštine nemaju svojih nasljednika. Mladi obično odlaze u potragu za drukčijim životom. Hoće li netko osjetiti želju vratiti se i nastaviti posao koji je stoljećima hranio tolike obitelji? Ne znamo odgovor na to pitanje. Ostaje nam nada da će zvuk čekića ovih majdana u nekome probuditi želju povratka i nastavka tradicije.
Izvor: Svjetlo riječi
