U FRATRE DOŠAO U SEPETU
Preuzeto sa Facebook stranice Franjevačka prisutnost u Bosni: [Sastavljeno prema tekstovima fra Marijana Karaule, Joze Drijenčića i fra Danimira Pezera.]
Fra Miroslav Milošević, krsnim imenom Ilija, rodio se 22. srpnja 1911. na Pogari iznad Vareša. Franjevački je habit obukao 1930. godine, a 1937. zaređen za svećenika u Banjoj Luci. Poslije ređenja najprije je bio kapelanom u Kraljevoj Sutjesci, Varešu i Bugojnu, a zatim župnikom u Suhom Polju na Kupresu, Čukliću, Varešu, Kotor Varoši, Ulicama, Dubravama i Tuzli. U Kraljevoj Sutjesci je služio kao gvardijan i župnik od 1955. do 1958. godine. Poslije toga još je djelovao u Breškama i Špionici, a 1981. vraća se u sutješki samostan, gdje će dočekati smrt 22. studenoga 1995. godine.
Fra Miroslav je 1945. godine, dok je bio u Varešu, osuđen na godinu zatvora, ali je već 1. 8. iste godine amnestiran. Zatim je kao kapelan u Kraljevoj Sutjesci optužen 10. 4. 1946. na šest godina zatvora s prinudnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava. Optužen je za izrađivanje letaka “koji pozivaju na nasilno obaranje postojećeg uređenja u FNRJ” te za povezivanje “sa neprijateljskim elementima”, a to su bili fra Kruno Miklić, Verka Mijatović, Borka Čolić i Slavka Rogić. U obrazloženju presude stoji da je fra Miroslav sve to priznao i da je sud uzeo u obzir o kakvim se to osobama radi: “Miklić fra Kruno i Milošević fra Miroslav su katolički svećenici. Stepen njihove svijesti pa prema tome i krivične odgovornosti je neusporedivo jači i viši od stepena svijesti mladih djevojaka iz sitnoburžoaske sredine.” Fra Miroslav je odležao u zatvoru nepune dvije godine, a na slobodu je pušten 1947. opet amnestijom. Nove komunističke vlasti zaboravile su što je činio za vrijeme rata u Varešu spašavajući srpske obitelji od ustaša.
Fra Miroslav je imao vrlo temperamentan i oštar nastup, ali se ispod toga skrivala plemenita duša i prijatelj svakoga čovjeka, pa i ideoloških neprijatelja. Volio je prirodu i šetnju po Sjenokosu i Grgurevu iznad sutješkog samostana, a napose pčele koje je rado obilazio. Pred konac života, dok je ležao u krevetu, poželio je još jednom proći samostanskim baščama, gdje je zasadio stotine stabala voća. Znao se našaliti i na svoj račun pa je tako jednom zgodom, kad su ga upitali zašto mu je kosa i pod stare dane ostala crna i gusta, odgovorio: “Glupa glava ne sijedi i ne ćelavi.” Često je volio pripovijedati kako ga je otac, kad je krenuo u Sjemenište, u sepetu odnio u Visoko.
Bio je vrlo discipliniran i odgovoran fratar i svećenik pa je disciplinu tražio i od naroda. Kad su ga jednom priveli “drugovi iz milicije”, dok je službovao u brčanskom kraju, rekao im je da on vjernike ne uči samo odgovornosti u crkvi i u obitelji, nego i na poslu i na svakom drugom mjestu da budu čestiti građani. Odmah je pušten i ponuđen kavom, ali je odbio jer nije znao čime su je “drugovi” zašećerili.
Na Ulicama kraj Brčkog izgradio je s narodom crkvu u teško vrijeme poslije rata i na to je bio vrlo ponosan.
