Gradnja samostana i crkve u Kraljevoj Sutjesci 1890-1909 (II dio)

31. prosinca 2019.7. lipnja 2023. Nicolae 19778 Views

Prema Ljetopisu nepoznatog pisca uvrštenom u Dodatak rukopisa fra Mate Mikića, Arkiva III, Sutjeska 1854, str 565-590. Za suvremeno čitanje ispustivši neke dijelove i dodavši odgovarajuće naslove priredio fra Bernardin Matić (†)

Rušenje i detaljan opis starog samostana

Godina 1889: Novi je gvadijan fra Franjo Komadanović ujedno i novi “praefectus fabricae”. On se svojski zalaže za buduću gradnju. Platismo za drugi plan 150 forinti, pošto onaj plan sačinjen za Bistrik nije mogao poslužiti za Sutjesku.

29 kolovoza 1889, eksprovincijal o. Andrić reče sv. Misu “pro incolumitate operariorum et in gratiarum actionem pro beneficiis in vetere monasterio susceptis per Praecursorem ejus”

Počesmo rušiti istog dana stari manastir koji je bio dug 18 m 60 cm, a zid visok 8 m; širina hodnika 2 m 55 cm; dužina soba 4 m 70 cm, širina 3 m 30 cm a visina 2 m. Debljina zida na prvom spratu 70 cm a u prizemnih soba 80 cm. Ovaj je samostan bio na dva sprata. U prizemlju je bila blagovaonica, kuhinja, konoba, soba za poslužitelje. Na prvom spratu, sve pod klauzurom, bile su sobe za svećenike. Povrh ovoga bio je drugi sprat: ovdje i na tavanu bile su sobe za đake i lekture. Pravi zid je bio samo u prizemnim sobama i u prvom spratu; u drugom spratu bio je pleter oblije- pljen. Zidanog dimnjaka ne bijaše u cijelom samostanu, nego su zimi ložili drveni ugalj u kaminu, pošto drva nisu mogli ložiti bez dimnjaka. Jedino u kuhinji su drva gorjela, a ona je bila opskrbljena dimnjakom poširokim.

Da je samostan bio ovako jadan, uzrokom je bilo tursko progonstvo. Turci, naime, nisu dali graditi drukčije. Zidovi su zidani malim kamenjem tako da najveći kamen u prvom spratu nije težio više od 10 kg i većinom su bili kao jabuke. Samo prizemni zid je imao veće kamenje. U sobama je pod bio ukovan drvenim klinima, ali majstorski da se to opaziti nije moglo. Vrata na Provincijalatu i Gvardijanatu bila su izrezbarena.

U Gvardijanatu nađosmo drvenu škrinju s dvije brave, koja se nije mogla vaditi iz zida. Bila je, na našu žalost, prazna i otvorena. Škrinja je bila ugrađena u mali ormar, a taj je imao poklopac s bravom. Bio je oblijepljen malterom a po malteru daske, tako da nitko od nas nije znao za tu škrinju i tu spravu.

Na zidu od Gaja bla je upisana godina 1629 s križem, a na prizemnom zidu od Trstionice bosančicom: “Učinismo plot 1 maja 1704”.

Kada je tursko progonstvo jenjalo, godine 1833, ovom starom samostanu nadodan je, od istoka, još jedan trakt dug 17 m 80 cm, i tako je cijeli samostan bio dug 31 m 40 cm. Taj novi trak je bio urađen vrlo lijep i prostran, sa zidanim dimnjakom i velikim sobama, ali je ovaj isti gvardijan godine 1881 sobe preinačio i umanjo kako bi se mogli svi smjestiti u sobe kad se bio graditi novi. Tako se i smjestismo.

Da se spomenuti trakt mogao izgraditi, biskup fra Rafo Barišić obratio se austrijskom cesaru Franji I, a ovaj turskom caru u Carigradu pa tako fratri dobiše ferman da im je slobodno graditi. Tu gradnju učini fra Stjepan Marjanović, godine 1833.

Gradnja novog samostana

Godina 1890: Dana 14 travnja počesmo kopati zemlju za temelje u vrtu niže starog samostana, tako da će se sav novi samostan moći smjestiti do zidina staroga.

Dne 16 travnja 1890, dođe u službenu vizitu provincijalov delegat fra Stjepan Ikić, definitor. Njega zamoli gvardijan, fra Franjo Komadanović, da on odmah bez svečanosti blagoslovi temeljni kamen od Trstionice, dok se nije obrušila iskopana zemlja; i on to učini 19 travnja. Onaj drugi temeljni kamen od strane Gaja svečano će se blagoslovit kasnije, kad se pozovu braća iz drugih samostana.

Tako je i bilo: Dne 13 svibnja pozvana su braća iz cijele Provincije. Provincijal se zatekao bolestan pa je delegirao fra Domina Andrića.

Svečani obred blagoslova odvijao se ovako: Fra Domin je obukao kotu i pluvijal, fra Pavo Semunović i fra Danijel Ban obukli su kote. Jedan ministrant nosio je križ a dvojica čirake, a jedan misnik svetu vodicu. Sva samostanska zajednica s gostima krenula je kroz crkvu u procesiji te ispod crkve dođe na mjesto gdje će se staviti kamen. Tu se najprije pročita povelja, ispisana na pergameni, u kojoj je ubilježen dan i godina kad se kamen stavlja. Upisano je ime pape Leona XIII, cara Franje Josipa i dr. Ova se pergamena lijepo smotana stavila u bocu, zapečatila španskim voskom i stavila u izdubljen kamen. Još je stavljen jedan austrijski srebrenjak i jedan turski novac te medalja s likom Leona XIII. Zatim udubinu zatvoriše poklopcem i zališe betonom. Dok se to radilo, o fra Stjepan Ikić izreče govor o postanku i povijesti sutješkog samostana. Puk je pažljivo slušao stojeći iznad gornjeg jarka i donjeg zida koji je bio već iznad zemlje. Tada započe i molitveni dio obreda: Ispjevasmo psalam “nisi Dominus aedificaverit domum” u koralnom petom tonu. Zatim pjevači otpjevaše antifonu sv Ivana Krstitelja s odgovarajućim otpjevom i oracijom. Zatim svećenik-blagoslovitelj otpjeva molitvu blagoslova iz obrednika. Poškropivši vodicom i okadivši turibulom, još baci malo kreča na kamen, izgovarajući: “In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. To isto učiniše i svi prisutni svećenici. Najzad majstori namjestiše kamen na ugao iskopanog jarka.

Dana 24 svibnja 1890 majstori počeše zidati taj gornji zid, dok je donji bio već oko dva metra iznad zemlje pa su uz njega stavljali skele. Radilo se uporedo i sa srednjim zidom i poprečnim zidovima za sobe. Među zidarima bilo je 13 Dalmatinaca, a 10-ak naših župljana radilo je na drvenoj građi. Jedan palir nadgleda zidarske a drugi tesarske radove. Fra Franjo Komadanović nadgleda sve.

Temelji su donjeg zida ukopani tri i po metra u zemlju a gornji dva i po metra. Cjelokupna visina do krova treba da bude 20 m. Kroz zidove provedeni su kanali koji će svoditi vodu iz česmi i slijevnjaka u mračnu prostoriju (kameru) ispod zahoda.

Podrumi se nadsvođuju sedrom pa je to osiguranje od požara; isto će se učiniti i s tavanom. Zacrtane su 21 sobe, ali u prizemlju su dvije preokrenute u refektoriju pa će ih biti 19 i refoktorija.

Vanjski su zidovi ozidani do 17 listopada.

Dana 13 prosinca stavljen je krov na samostan i dozidani nutarnji zidovi od soba.

Godine 1891, majstori počeše malterisati novi manastir.

Ujedno nadsvodiše kanal od mračne sobe podrumske prostorije do rijeke. Načinili su i dva otvora (šahta) na kanalu za čišćenje, jedan odmah uza zid a drugi dva metra niže; njih su prekrili pločom i iznad toga zemljom.

Ostale gradnje

Iste godine 1891, počeše radovi na vodovodu, olovnim cijevima, od izvora Urve kroz Gaj do u samostanske trijemove. Proveden je istim prokopom kojim je voda bila provedena tomrucima do u samostansko dvorište.

Godine 1892, dana 15 lipnja postavljene su slavine za pitku vodu na hodnicima samostana. Te godine podignut je zid ispod šetališta i provedena cesta od Čatića sve do pred samostan.

Na dan 20 srpnja uselila se samostanska zajednica u novosagrađeni samostan. No to je samo prvi dio – prostorije za svećenike.

Godine 1894, porušena je “Nova građa” starog samostana, tojest onaj dio u kojem je stanovala samostanska zajednica za vrijeme gradnje. S tim je počela gradnja drugog dijela novog samostana koji je predviđen za đake, studente i učitelje. (Kasnije je tu bio novicijat). Taj dio je dovršen 1896.

Uporedo s tom gradnjom građen je i treći dio, tojest kuća na kat – za veš- kuhinju (sudarnicu), sobe za poslugu i eventualno bolnicu za braću kojima ustreba posluživanje i ženskih osoba. (To je sada kuća za Čč. Ss)

Godine 1897, na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, obavljen je svečani blagoslov novog samostana. To je također detaljno opisano u Ljetopisu, što se ovdje ispušta.

Treći dio slijedi OVDJE.