Sutješki Ivandan i kakanjski Petrovdan

Piše: Mijo Franković

Prvi hrvatski katolički blagdan koji se slavi u ljetno vrijeme je blagdan sv. Ivana Krstitelja ili Ivandan. Njemu su posvećene brojne crkve i svetišta u mnogim hrvatskim krajevima u Bosni. To su tradicijska zavjetna i hodočasnička mjesta.

Poznate su i popularne vanjske proslave ovoga blagdana u svetištima, a narod ih naziva dernek ili teferič, god, kirbaj, itd.; uglavnom radi se o onom takozvanom vanjskom dijelu proslave blagdana. Jedno od najstarijih takvih svetišta je Podmilačje kod Jajca.

Ivandan u Sutješkom kraju nije samo zaštitnik župe i samostana, on je razdjelnik vremena, života i događanja u životu njenih žitelja. Svi poslovi koji treba da se obave vremenski su se raspoređivali po šemi „prije ili poslije Ivandana“. Obilježavanje ovoga spomen dana je oduvijek bila pored crkvene svečanosti i ona vanjska koja se prije toga dana danima pripremala.

Pripreme su se sastojale u rasporedu dužnosti, izboru i pripremi svečanijeg ruha i nakita. Djevojke i momci obavezno bi oblačili izvornu odjeću od ručnog tkanja, aplikacija s vezenim križevima, pojasevima, poćalicama, kanicama i s mnoštvom vezenih maramica i marama.

Domaćin kuće bi se običajno pripremao da za kućnu čeljad i pozvane goste ponese pristojnu užinu koja se raspakivala ili prostirala na Sjenokosu, Milankovcu i preko puta Sutješke crkve – u Dolu. Obavezno bi se za tu prigodu čuvala suva svinjska plećka.

Vanjski folklorni dekor bi se odvijao na Pijesku na kome bi se uz pratnju šargija igralo kolo i prodavali razni kolači, pečenje i točilo pivo iz bačve.

Napao svoje župljane što idu u Podmilačje pored svog Ivandana

Prije početka pučke svete mise crkva je bila prepuna, a ponegdje bi se čulo tiho govorkanje: „Tko li će govoriti misu, odnosno propovijed“. Za taj dan obično bi dolazio neko od poznatih propovjednika. Jedne godine, kad sam bio u četvrtom osnovne (1958.), propovijedao je tadašnji gvardijan fra Peregrin Brković (Varešak). U svojoj strogoći i uzoritosti oštro je napao običaj da Sutješki župljani idu na Ivandan u Podmilačje (Jajce) pored našeg Ivandana.

Što se tiče hodočasničkog ili zavjetnog značaja sutješkog Ivandana, on nije nikada postao neko jače zavjetno mjesto. Po mojim sjećanjima, sredinom prošloga stoljeća, uoči Ivandana mogle su se vidjeti skupine hodočasnika iz Vareša, Sarajevskog Polja, Lepenice, Čemerna, i još nekih. Dolazili su vlakom do Čatića, a onda makadamskom cestom pješice do crkve u Kraljevoj Sutjesci.

Od Čatića do Sutjeske bila su u to vrijeme četiri odmorišta za hodočasnike i putnike namjernike. Prva je bila Delfića kuća sa svratištem u Podbjelavićima na ušću potoka Ričica u Trstionicu, zatim Jozan ili Marijina voda. Ova lokacija je dugi niz godina zadržala svoju atraktivnost zahvaljujući obilnom izvorištu bistre hladne vode i hladovinom šljivika na manjoj livadskoj terasi. Sljedeća kuća je bila Markovića, zatim odmorište Ljevanka s manjim izvorom i Brčinovka.

Po tradiciji Hrvati u BiH uzimaju najpogodniji dan za početak kupanja u živim (tekućim) vodama Ivandan u mjesecu lipnju. Stari je običaj da se tog dana okupa svatko, i staro i mlado u najbližoj rijeci, ujutro ili kasnije. Vjerovalo se da, ako se netko okupa u rijeci prije

Na Ivandan je otvorena sezona kupanja

Ivandana, da će se razboljeti. Isto tako, vladalo je vjerovanje da se prilikom kupanja ili pranja, uz molitvu Bogu, može dobiti zaštita od šuge, svraba i svake druge kožne bolesti.

Običaj početka kupanja u Trstionici na Ivandan strogo se poštivao u sutješkom kraju. Ako bi neki stariji prolaznik vidio dijete da se kupa prije Ivandana, obavezno bi slijedio ozbiljan ukor.

U većini mjesta u Bosni Hercegovini sačuvao se običaj da se uoči Ivandana, uvečer, pale vatre u dvorištima ili izvan njih. Te večeri se potpaljuje slama i razni otpadci, pa se preko plamena po koji put preskoči. Naravno sve je to praćeno veselim druženjem, svirkom i pjesmom. U nekim krajevima vjeruju da neće noge boljeti ako se na Ivandan ujutro rano, preko pepela od te vatre pređe.

Treba istaći da se je ovaj običaj održao u svojoj izvornoj formi kod hrvatskog stanovništva u Sarajevskom polju (župa Stup) sve do početka rata u BiH (1992 – 1995). Običaj paljenja vatri ili Ivanjskih krijesova u sutješkom kraju, pa i šire, kao na primjer i u Varešu, nije nikada zaživio, kao što je to običaj u gotovo svim ostalim katoličkim krajevima Bosne i Hercegovine.

Možda bi se to moglo objasniti supstitutom prvomajskih vatri i rudarskom proslavom svetog Josipa Radnika. Tako, na primjer, 1965. godine, Prvog maja (srijeda) na pučkoj misi bilo je svijeta izvan crkve koliko i u crkvi. Glas gromoglasnog propovjednika fra Tomislava Čačića i njegovo umijeće govorništva (bez čitanja) dobro se čulo i izvan prostora crkve.

Narodni običaji uoči Ivandana

Neki autori koji se bave istraživanjem narodnih običaja, navode prije-islamske ostatke narodnih običaja, koje je muslimansko stanovništvo BiH u pojedinim mjestima zadržalo sve do rata u BiH (1991 – 1995), a koji su vezani za kršćanske crkvene blagdane, kao jedan od segmenata univerzalne tradicijske kulture BiH, svih njezinih stanovnika i naroda.

Tako S. Kosanović navodi da u Bosni, uoči Ivandana i kršćani i muslimani „sijeku grane trensulove, pale lile, preskaču preko vatre, djevojke jašu na vratilima, vežu travke, obmotavaju oko ruke svilene, crvene ili zlatne konce, čaraju radi udadbe, rano ujutro hvataju pjenu ispod mlina, kupaju se prije sunca radi zdravlja, i tako dalje“.

Ivan Kukuljević u svojoj knjizi „Putovanje po Bosni“ (Zagreb, 1858. godine), kazuje kako oko Banje Luke, i kršćani i Turci „slavenskog plemena“, na samo Ivenje kupaju marvu prije nego izađe sunce, a kupaju se i ljudi da se očuvaju ili operu od bolesti, šuge, gube, i slično.

Znanstvena istraživanja o ovim običajima paljenja i preskakivanja vatre govore o reminiscenciji na staroslavensku mitologiju, odnosno na stari paganski običaj, koji se samo hvata jednog dana u kršćanskom kalendaru.

Povratak po zagovoru svetog Ive

Pored raširenosti osobnih imena za naziv ovoga blagdana vezano je i mnoštvo tzv. toponima ili naziva pojedinih zemljišnih parcela ili predjela, čak i mnoge biljke dobile su ime koje cvjetaju oko Ivandana, kao na primjer ivanjsko cvijeće, ivanjska ruža i još neke.

U današnje vrijeme na Ivandan dolazi najveći dio stanovnika župe koji su ratnim i drugim potrebama bili prisiljeni naći drugo mjesto prebivališta. Znamo i vjerujemo da je Božja providnost gospodar povijesti, zato molitvama i čvrstom vjerom uzdajmo se da bi Ivandan mogao biti fenomen mističnog nukleusa iz koga će se rađati novi život na sutješkom, povijesnom, katoličkom krajoliku.

Neka nam i ovaj Ivandan učvrsti nadu i vjeru da je ovo vrijeme samo sudbinski recent premošćenja ili „bajpas“, koji će donijeti novi život Župe sv. Ivana Krstitelja u našoj Kraljevoj Sutjesci, kao i u župi Zgošća-Kakanj.

Bez osvrta na ovu župu i njezin Petrovdan ne mogu završiti ovaj tekst. Petrovdanska kolona momaka i djevojaka neprekinuta od Vraca do ulaza u Kakanj je nezaboravni biser naših sjećanja.

Petrovdan 1966., blagoslov kamena temeljca za novu crkvu.

Ta svečanost me je izazvala da prvi put vežem kravatu. Za blagdanskim domjenkom sjedio sam pored Stipice Babića iz Rame (Prozor), oca fra Mile Babića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Stipica je bio građevinski poduzetnik i jedan od izvođača radova na crkvi.

Sustolnici na koje sam obraćao pažnju su župnik Miroslav, pravoslavni paroh Tomo i direktor moje Gimnazije prof. Adem Haračić. Njegova rečenica „Ova građevina služit će za ukras Kaknja i odgoj naroda“ bit će pratilac moga životnog narativa.

Na povratku kući u Bjelavskim Barama sustigao me je Stjepan Šljivić zvani Pepinko i u svom stilu mi „naredio“ da s njim večeras u našim Aljinićima sakupimo jedan prilog za Zgošćansku crkvu od kojega bi se mogla kupiti ulazna vrata koja bi se zvala „Aljinska vrata“.

Istu večer smo izveli ovu akciju i u našoj donatorskoj lisnici bilo je oko 180.000 dinara, što je bilo u visini tri mjesečne plaće jamskog kopača. Vlč. M. Petrović, župnik Zgošće i kasniji Kanonik Vrhbosanskog kaptola je to zapisao u Ljetopis župe, a vjerujem i u neke druge ljetopise neprolaznosti.

Pratite nas i na našem Youtube kanalu: Stolno mjesto