Cvjetnica

Piše: Mijo Franković

Posljednja nedjelja korizme u katoličkom kalendaru zove se Cvjetnica ili Cvjetna Nedjelja. Narodni običaji koji su vezani za Cvjetnicu vezani su za obnovu vegetacije: prikupljanje cvijeća u kojem su se ljudi umivali ili kojim su kitili seoske bunare. Sve ovo simbolizira utjecaj probuđene snage prirode na čovjeka.

Umivanje u vodi s proljetnim cvijećem bila je raširena tradicija među Hrvatima. Ljudi su se umivali u cvjetnoj vodi, vjerujući da će im to umivanje donijeti zdravlje i ljepotu. Biljke stavljene u vodu od kraja do kraja su različite: ljubice, drijenak, bršljan, i sl. U sutješkom kraju to je bila ljubičica ili ljubica koja se ubere uoči Cvjetnice i stavi u vodu da prenoći da bi se ujutro čeljad u toj vodi umivala.

U bosanskoj Posavini postoji običaj kićenja bunara. Bunare kite mladići i djevojke uz prigodne pjesme i postupke. Sličan takav običaj je postojao i na srednjodalmatinskim otocima u nešto izmijenjenom obliku, gdje je naglašeno društveno značenje umjesto magijske u bosanskoj Posavini.

Drugi tradicijski običaj na Cvjetnicu je blagoslov grančica u crkvi sa kojima vjernici noseći ih u rukama učestvuju u procesiji kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem gdje ga narod dočekuje, svečano mašući palminim grančicama. Na blagoslov je narod nosio različite biljke. U Bosni su to najčešće grančice crnogorice, dok su na području Primorja maslinove i palmine grančice. Osim maslinovih grančica u Primorju su ljudi nosili i grančice ružmarina, lovora, limuna ili naranče, i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj najčešće se nosi drijenak, a u Slavoniji rakitove, svibove, vrbove i ljeskove grančice. U novije vrijeme te se vrste biljaka sve češće zamjenjuju cica macama i maslinovim grančicama.

Narod je blagoslovljenim grančicama pridavao veliku moć. Njihova djelovanja možemo podijeliti u dvije skupine: u jednoj su vjerovanja u boljitak što ga blagoslovljene grančice donose kući, ljudima i plodovima, u drugoj su vjerovanja u njihovu zaštitnu moć, kako za životinje tako i za ljude. Ta su vjerovanja bila raširena u svim hrvatskim krajevima Bosne i Hercegovine. Blagoslovljene su se grančice čuvale zataknute za nabožne sobne slike, za kućna vrata, za sobnu gredu. Ljudi su ih nosili u polja, u vinograde, u staje, te na grobove svojih pokojnika. Zaštitna im se funkcija ogledala u zaštiti od bolesti ljudi i životinja, te u zaštiti od lošeg vremena, najčešće groma i tuče, tako što su se zapaljenom grančicom križali oblaci i rastjerivalo nevrijeme. Blagoslovljene grančice donosile su dobar urod, zdravlje i sreću kućanstvu i ukućanima. Vjerovanje u moć blagoslovljenih grančica veoma je raširena, tako na primjer u nekim krajevima Bosne se vjeruje da će blagoslovljena grančica zasađena ispod križa na obiteljskom grobu donijeti uspjeh u poslu. Također, te grančice su se koristile, odnosno ugrađivale u pojedine predmete za kućnu uporabu, alatke, i dr.

Navedeni običaji s proljetnim cvijećem mogu se povezati sa sličnim običajima proljetnog ciklusa običaja hrvatskog naroda, kao na primjer kićenje plotova, vrata, prozora i drugim, zelenilom i cvijećem o sv. Jurju i s postavljanjem majskog drveta prvog dana mjeseca svibnja. Interesantno je istaći da se taj ciklus kod Hrvata u srednjoj Bosni produžava sve do svetkovine Tijelova ili Brašančeva, kada se vrši kićenje krave na povratku s ispaše.

U sutješkom kraju u većini sela postojao je običaj kićenja krave na svetkovinu Tijelova ili Brašančeva. Pastiri bi u ispaši odabrali jednu kravu koju bi okitili pri polasku raznobojnim cvijećem, da bi u predvečerje sa ostalim stadom dolazili u selo uz doček obradovanih mještana okupljenih na ulazu u atar sela. Domaćin čija je krava bila okićena pozvao bi pastire na večeru koja se zvala „Križi“, što je simboliziralo i cvjetne ukrase na okićenoj kravi koji su bili aplicirani u oblicima križa. Večere „križa“ bi kasnije priređivali i ostali domaćini dogovorenim redoslijedom.

Ovi običaji kod Hrvata su ostali vezani uz tri blagdana: cvjetnica, Jurjevdan i prvi svibnja. Međutim, u Europi oni su ostali vezani samo za prvi dan svibnja. Tu je riječ o posebnoj europskoj tradiciji provođenja običaja s prvim proljetnim cvijećem što je bila vezana uz različite datume u proljetnoj sezoni. U svim slučajevima ti običaji su imali vjeru u naslijeđenu običajnost prenošenja vitalne snage obnovljene prirode na kuću, ljude i životinje. Prve rascvjetane biljke, vjesnici obnove prirodnog ciklusa, najava su obnove ljudskog života i pomažu toj obnovi prenoseći svoju zdravu snagu na ljude. Blagoslovljene u crkvi one postaju još moćnijima, te se zato čuvaju tijekom cijele godine.

Blagoslovljene grančice nisu se smjele bacati nago samo spaljivati.