SUTJEŠKA KORIZMA
Piše: Mijo Franković
Običajno vjersko naslijeđe sutješkog kraja imalo je svoje posebnosti i u korizmenom vremenu što je, naravno, obogaćivalo identitetski okvir predajnog ili običajnog naslijeđa ovoga kraja. Svi ti običaji imaju svoje ishodište u sveukupnom vjerskom tradicionalizmu motiviranom živom i čvrstom vjerom naših predaka.
Korizmeno vrijeme u trajanju od četrdeset dana ili od Pepelnice pa do Uskrsa imalo je u svojim običajima i dešavanjima posebnu ozbiljnost i pa i povećanu odgovornost svih članova obitelji, kao i cijele lokalne zajednice. Mnoge profane pa čak i sve druge događaje morali su sačekati dok prođe Korizma. Uvečer, na pokladni utorak šargija bi zasvirala, kolo poigralo i prestalo sve do Uskrsa. Tako je bilo na svim zajedničkim mjestima okupljanja, guvnima, ravnima, čimenima i u sutješkom domu. Nije bilo za to vrijeme ni običajnog „ašikovanja“, davanja zaruka ili „amaneta“, svadbi ili pjerova, naselja ili bilo kojih drugih „sofri“. Korizma je pokazivala svoju prirodu na svakom licu. Uvečer bi djevojke po kućama obavljale neke prikladne poslove kao što je češljanje vune i slično, a muškarci bi obično igrali „prstena“. Sva sijela uz rakiju i druženja su prestajala. Čak i nedjeljno ruho koje se oblačilo za odlazak u crkvu bilo je skromnije, naročito kod djevojaka, čiji je nakit bio manje primjetan. Ovdje treba navesti jedan običaj da prve korizmene nedjelje djevojke i momci odlaze u Zgošću (Kakanj).
Post kao način ishrane egzistirao je sve dane osim nedjelje, ili u blažoj formi post četvrtkom, petkom i subotom. Rudari na težim fizičkim poslovima u Rudniku isto tako odstupali su u ovoj „disciplini“ posta. Sva jela su spremana „na ulju“. Međutim, to vrijeme sve do početka sedme decenije obilježeno je bilo skromnošću i štednjom, tako da se i zejtin (ulje) trošio na kapaljku, a određivač za kapaljku bio je palac na otvoru boce u kojoj je zejtin. I jedna živa slika iz pučkoškolskih dana: crni luk je bio česta namirnica u Korizmi tako da je učionica odavala za učiteljicu nesnosan miris luka pojačanog toplinom žara „kraljice peći“ tako da bi redar morao otvarati prozore dok se učionica prozrači od korizmenog luka prelivenog sa malo ulja i sirćeta. Ukratko rečeno, odnos prema ovom korizmenom vremenu imao je neko dostojanstvo u kome je dominiralo strahopoštovanje prema svim obavezama naših života, tako da se za neke ozbiljnije poslove ili odluke čekalo „ iza Uskrsa“. Naš odnos prema obiteljskoj zajedničkoj molitvi bio je u to vrijeme odgovorniji. Običajna molitva u to vrijeme, tih godina, bile su tzv. „Preporuke“. One su imale određen početak, međutim, kraj je bio malo nepoznat i često u molitvenom zanosu predmolitelj je znao preporučiti se svim svecima koje znao je nabrojati, osobito u Korizmi. Neke od njih su toliko snažne i nezaboravne kao: “…na čast sv. Ilije, sv. Jurja i sv. Roka, da nas Bog po njihovu zagovoru oslobodi od tri strašna biča: kuge, gladi i rata. Oče naš…”.
Odmah na početku Korizme starješina u obitelji (domaćin) bi otišao u župski ured ili „gardijanat“ da podigne potvrde za korizmenu ispovijed, onako točno po evidenciji osoba u kući koje se ispovijedaju. Na ispovijed bi se obično odlazilo skupno i domaćica bi nosila nešto od hrane i u nekoj sutješkoj kući bi to blagovali, budući da se nije smjelo ni vode napiti i jesti od ponoći toga dana po tadašnjem propisu. Redovi za ispovijed nedjeljom, prije „puta križa“, bili su dugački kod svih ispovjedaonica. Kod onih strogih fratara bili su manji redovi, a pošto je ispovjednik bio potpuno zaklonjen zavjesom, mi bi tiho na uho onog ispred nas pitali „koji je?“. Prije polaska na ispovijed obavezno je bilo pokorničko geslo ili retorička molba „prosti i alali“ ako sam koga uvrijedio ili uvrijedila. Ako su bile neke svađe ili poremećeni odnosi u susjedstvu, traženje oprosta se tražilo ranije, u blagovremenu i u pogodnom trenutku. Dvije sintagme su bile pratilac toga vremena: „traži alal sramota je da te digne sa ispovjedi“ ili „neće da mi oprosti, ali je natjera muž ili sinovi, kćeri“.
Nedjeljom poslije „puta križa“ i svete mise, sutješke birtije su bile prazne jer većina gostiju ili se odricala pića ili to ne bi činila javno. „O tempora o mores“, kaže ona latinska, ili nekad bilo sad se spominjalo, ali i ova tradicijska baština je sastavni dio našeg vjerskog naslijeđa koja nam daje vjeru i iskri njenom snagom za nove pobjede nad zlom, u koju moramo vjerovati jer je apsolutni Gospodar života i jedini Gospodar smrti, i fizičke i duhovne, Isus Krist. Ukratko, znanstveno se može zaključiti jedinom istinom, da je Bog gospodar povijesti.
Neka zaključak bude i ona druga latinska, da je povijest učiteljica života.
