Bosanska kraljica Katarina

U povijesti Bosne i Hercegovine, kao i u pučkoj tradiciji, kraljica Katarina (1425–1478) ima nesumnjivo povlašteno mjesto. Ide u red vrlo omiljenih likova naše prošlosti. Ona je tema nemaloga broja istraživača bosanske povijesti, ali i tema usmene kulture, književnosti, likovne umjetnosti. Njezina je omiljenost iznikla iz osobnoga života ispunjenoga dramatičnim zbivanjima, vezanim za propast Bosanskoga kraljevstva i, napose, za gubitak malodobne djece. Ta osobna i društvena drama, na kraju jedne epohe bosanske povijesti, učinila ju je dijelom kulture sjećanja puka, prije svega katoličkoga.

Katarina potječe iz utjecajne velikaške obitelji Kosača. Roditelji su joj herceg Stjepan Vukčić Kosača i Jelena Balšić. Rođena je 1425. godine. O njezinu djetinjstvu gotovo i nema podataka. Bila je prvorođena, uz braću Vladislava i Vlatka i polubrata Stjepana koji je kasnije, kao Ahmed-paša, postigao visoke vojne i upravne časti u Osmanskom Carstvu – oženjen kćeri sultana Bajazida II. bio je, među ostalim, vrhovni admiral i veliki vezir. Njezin otac Stjepan Vukčić Kosača, veliki bosanski vojvoda kasnije nazvan hercegom, imao je ogromne posjede i veliku moć. Iz te snažne pozicije proizlazili su njegovi sukobi s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom Kotromanićem, ali i s drugim velikašima. Ulog trajnijega mira trebala je biti ženidba Stjepana Tomaša Katarinom, njegovom kćeri (1446), ali ratobornost ni kasnije, nakon ženidbe, nije sasvim utišana. Svadba se održala na Milodražu u kraljevskoj rezidenciji. Predviđena krunidba u mjestu Mile kod Visokog iz nekih se razloga nije dogodila.

Katarina je, sudeći po stilu držanja kao visoka dostojanstvenica, bila solidne izobrazbe i osobne kulture stečene u obitelji, ali i osoba izrazitih duhovnih i umnih sposobnosti. O njezinu vjerskom životu brigu su vodila dvojica franjevaca koje je odabrala kao svoje kapelane uz posebno odobrenje pape Eugena IV (1447). Kraljica je bila angažirana katolkinja, što, među ostalim, potvrđuje i činjenica da je dala sagraditi crkvu Presvetoga Trojstva u Vrilima u Kupresu i crkvu sv. Katarine u Jajcu. Bavila se i vezenjem misnoga ruha, od čega je ponešto i sačuvano. Predaja ju pamti kao osobu čvrsta karaktera prožetoga duhovnošću.

Bosanski franjevci su tijekom četiriju stoljeća osmanskoga razdoblja (1463–1878) njegovali sjećanje na kraljicu Katarinu i izdigli je do simbola bosanske državnosti prenijevši to na puk u kojem su djelovali. Znak dubljega pučkoga pamćenja jest i tradicija da žene iz Kraljeve Sutjeske, kao simbol žalovanja za kraljicom i njezinom sudbinom, sve do najnovijega vremena nose crne marame – katarinke.

Prodor Osmanlija

Kralj Stjepan Tomaš i Katarina imali su dvoje djece – Sigismunda (r. 1449) i Katarinu (r. 1453). Kada je Tomaš iznenada preminuo 1461. godine, djeca su bila malodobna. Novim kraljem postao je Stjepan Tomašević, kraljev sin iz prethodnoga braka s Vojačom pripadnicom Crkve bosanske. S katoličke strane brak nije smatran valjanim. I plemstvo joj je osporavalo ulogu kraljice jer nije bila plemenitoga roda. Katarina, međutim, nije povlačila pitanje njegova rođenja iz nepriznatoga braka jer nije htjela osporiti preuzimanje kraljevskoga trona. Pružila se prilika za drukčije rješenje. Naime, kralj Tomaš je 1459. dao sina Stjepana oženiti dvanaestogodišnjom Jelenom, kćeri srpskoga despota Lazara Brankovića koja je, prešavši na katoličanstvo, uzela ime Mara (Marija). Stjepan je time na ispražnjenom vladarskom tronu postao novi srpski despot. Sve se, međutim, promijenilo kada je Despotovina ubrzo pala pod osmansku vlast (1459), a Stjepan Tomašević se vratio u Bosnu i 1461. nakon smrti svoga oca Stjepana Tomaša, preuzeo tron Bosanskoga kraljevstva. Kraljicom je postala Mara. On je, međutim, prihvatio Katarinu kao kraljicu majku, tako da je ona ostala na kraljevskom dvoru. Činjenica da je Katarina bila kći najmoćnije i najutjecajnije ličnosti bosansko-humskoga plemstva, hercega Stjepana Vukčića Kosače te sestra također moćne braće, vjerojatno je bila razlogom da joj je kralj osigurao mjesto na dvoru. No ne treba isključiti ni to da je njegov stav prema Katarini bio izraz osobnoga poštovanja prema svome ocu Stjepanu Tomašu.

Prijelomni događaj bosanske povijesti zbio se 1463. Sve se promijenilo u svibnju te godine prodorom Osmanlija u središte Bosne i njihovom odlučnošću da je definitivno zaposjednu i unište Bosansko kraljevstvo. Kralj se tada nalazio u kraljevskoj rezidenciji u Jajcu. Dok je sultan Mehmed II. opsjedao Bobovac, u Jajce je poslao rumelijskoga beglerbega Mahmud-pašu Anđelovića da uhvati kralja. Kralj je s pratnjom izbjegao u utvrdu Ključ, ali se ubrzo pokazalo da se ona neće moći obraniti od Osmanlija. Stoga je pregovarao s Mahmud-pašom o predaji grada, s tim da se njemu omogući slobodan odlazak. Istina, dano mu je traženo obećanje, ali ono je prekršeno. Sultan je, naime, zatražio da ga se smakne, a, prema predaji, smaknuće je izvršeno nedaleko od Jajca, na mjestu gdje se nalazi „kraljev grob”. Zajedno s kraljem smaknut je i njegov stric Radivoj Ostojić te još nekoliko bosanskih uglednika. Tako je Bosansko kraljevstvo bezdušnom silom obezglavljeno. Tomaševićeva, tada šesnaestogodišnja, supruga i kraljica Mara uspjela je s pratnjom pobjeći prema Dalmaciji i sa sobom, među ostalim, ponijeti relikvije sv. Luke koje je ona, uz Despotovinu, donijela u miraz svome mužu. Bile su pohranjene u tornju crkve sv. Marije u Jajcu – koji je kasnije nazvan Toranj sv. Luke. Kada je stigla u Dalmaciju, objavila je njihovu prodaju. Javili su se Mlečani i Madžari. Mlečani su ponudili obilniju količinu zlatnika i relikvije su otišle u Veneciju. Dio je relikvija, izgleda, kraljica Mara darovala Katarini.

Za kraljicu majku Katarinu zaposjedanjem Bosanskoga kraljevstva započelo je dramatično razdoblje života, kao, uostalom, i za sve žitelje Bosne, dakako na različite načine. Malo je pouzdanih vijesti o tom razdoblju njezina života. Djeca Katarina i Sigismund pala su u osmansko zarobljeništvo. Nije posve jasno kako su i zašto od nje bila odvojena. Postoje različite pretpostavke. Jedna je od njih, da je nakon posjeta njezina brata Vladislava Hercegovića kralju u Jajcu, u travnju 1463, na njegovu povratku krenula s njim u posjet svome ocu i zavičaju. Djecu je ostavila u sigurnosti jajačkih utvrda računajući vjerojatno da bi za njih putovanje bilo preteško. Čim je prekinuto ranije uspostavljeno primirje između Osmanlija i kralja, a sultan krenuo u osvajanje, kraljica je pohitila prema Jajcu radi spašavanja djece i zatekla se na Kozogradu, u kraljevskoj utvrdi nedaleko od Fojnice. Prema Jajcu više nije mogla, a da bi izbjegla osmansko zarobljavanje, odlučila je otići u izgnanstvo. Njezin izbjeglički put opisao je dubrovački povjesničari kroničar Jakov Lukarević (1551–1615) u svome djelu nastalom, istina, gotovo stoljeće i pol kasnije (1605), ali pisanom na temelju dubrovačkih arhivskih podataka, starih kronika i djelā bizantskih i zapadnih pisaca. Stoga se zapis može smatrati pouzdanim. Prema njemu, kraljica je krenula u smjeru Konjica, te preko Narone (ustvari kraj Drijeva, pored današnje Gabele!) stigla do Stona, odakle je morskim putom otplovila do Dubrovnika. K tome postoji i usmena fojnička predaja koja govori o Katarininu bijegu, koju su bosanski franjevci proširili i u drugim dijelovima Bosne. Prema toj predaji Kozograd je opsjedala osmanska vojska, koja je vjerojatno saznala da je tamo kraljica, ali je ona, zahvaljujući lukavstvu, izbjegla sudbinu svoje djece. Prema drugoj predaji, branitelji su hrabro pružali otpor Osmanlijama s nakanom da ih što dulje zadrže podno zidina Kozograda kako bi kraljica imala dovoljno vremena da izmakne osvajačima.

Iz Dubrovačke Republike pisali su Katarininu bratu Vladislavu Hercegoviću već u drugoj polovici svibnja da će poslati svoje lađe do Stona da preuzmu kraljicu kad stigne do mora. Tako je i bilo. Na prostor Republike stigla je mjesec dana kasnije, u drugoj polovici lipnja, i to na otok Lopud, gdje su je Dubrovčani smjestili iz straha da Osmanlije ne saznaju da je pod njihovom zaštitom i da zbog toga možda napadnu Republiku. Tamo je ostala mjesec dana. Kad je konačno ušla u grad u drugoj polovici srpnja, Katarina je pokušala urediti imovinska pitanja vezana za dubrovačke obveze godišnjega plaćanja Bosanskom kraljevstvu, ali su joj Dubrovčani odbili isplatu. Koncem listopada 1463. zadnji put je spomenuta u dubrovačkim dokumentima kada je pohranila srebrni suprugov mač za svoga sina ukoliko se izbavi iz osmanskoga zarobljeništva.

Katarina je potom iz Dubrovnika otišla prema posjedima svoga oca i braće ohrabrena njihovim uspjesima protiv Turaka i vraćanja osvojenih posjeda. Međutim, zbog iznova pokrenutih napada Osmanlija na posjede Kosače, opet je primorana otići u izbjeglištvo, ovaj put s bratom Vladislavom na Pelješac (1465).

Boravak u Splitu

Novijim uvidom u zbivanja vezana za razdoblje prije Katarinina odlaska u Rim, zahvaljujući objavi četiriju kratkih pjesama (epigrama) talijanskoga pjesnika, humanista, Leonarda Montagne (1425/26–1484), posvećenih Katarini, mijenja se njezina biografska slika za razdoblje od 1465. do 1467. godine. Dva epigrama, prvi i četvrti – u stvari dva kratka stihovana teksta – iz zbirke Montagninih epigrama objavljena su 1997. na latinskom i u hrvatskom prijevodu (Petar Runje) a drugi i treći, iz druge Montagnine zbirke, objelodanjeni su god. 2019 (Luka Špoljarić). Montagna je proveo pet godina u Splitu (1461–1466) najprije u službi splitskoga nadbiskupa do 1463., a potom kao kancelar splitske komune i javni bilježnik do 1466., kada se vratio u Italiju. Za svoga boravka u Splitu susretao se s kraljicom Katarinom i odatle su nastali njegovi posvetni stihovi. U prvom epigramu, nastalom u jesen 1466., Montagna se obraća kraljici riječima: „Ostavljam, ako još čula nisi, dalmatske žale: / idemo supruga, ja, s nama naš maleni dom”, a njoj poručuje: „Ipak pođi u Rim, to ti je sad savjet moj.” (…) „Nemoj se držati više surovih obala ovih, / nego u italski kraj kreni, o kraljice, ti.”

Novootkriveni drugi i treći epigram napisani su oko 1470. Drugi epigram upućen je izravno Katarini i sadržajno je blizak prvome: autor se raduje da je kraljica prihvatila njegov savjet i došla u Rim. U trećem epigramu Montagna zahvaljuje Aleksandru Sforzi, gospodaru Pesara, za obilato darivanje kraljice. Četvrti epigram napisan je između 1472. i 1474. i u njemu se autor žali da mu kraljica već osam mjeseci ne odgovara na pismo.

Epigrami ukazuju da je zadnje dvije godine Katarina provela u Splitu. Zahvaljujući tome, neimenovana „bivša bosanska kraljica”, spomenuta u mletačkim izvorima (1466), bila bi Katarina, a dosada se vjerovalo da je to kraljica Mara, supruga posljednjega kralja Stjepana Tomaševića. Stanovala je u srednjovjekovnom samostanu Sv. Stjepana pod borovima – danas poluotočić Sustipan u neposrednoj blizini Splita. Tijekom toga vremena kraljica je bila politički aktivna, kontaktirala je talijanske dvorove, a uz pomoć papinske kurije pomagala je svoga brata Vladislava nadajući se da bi on mogao obnoviti Bosansko kraljevstvo. Katarina je najvjerojatnije u veljači 1467. otišla u samostan Sv. Križa na otoku Krapanj kraj Šibenika, a potom se u drugoj polovici te godine zaputila, sa svojim dvorjanicima, lađom prema Italiji, a u Rim je stigla u listopadu 1467. godine.

Godine provedene u Rimu

Po dolasku u Rim kraljica je sa svojom dvorskom pratnjom živjela u iznajmljenoj kući do početka listopada 1469. god., a potom se preselila u novu kuću gdje je ostala do konca života 1478. godine. Od 29. listopada 1467. od pape Pavla II. i potom Siksta IV. primala je izdašnu mjesečnu pomoć od 120 dukata, a od 1471. god. 130 dukata. No ona je od te svote izdržavala i članove svoga dvora. Na čelu dvora bio je Radič Klešić, a uz njega su djelovali Juraj Čubranić i Abraham Radić, a u službi kraljice bile su i dvorjanke Paula Mirković, Jelena Semković i Mara Mišljenović.

Zahvaljujući papinskoj novčanoj potpori, Katarina je bila solidno životno opskrbljena. No, trajno je bila obuzeta mišlju o spašavanju djece iz zarobljeništva, zbog čega se zaduživala i na više strana tražila pomoć. Tako je 1470. poslala izaslanstvo, Nikolu Čubranića i Abrahama Radića, milanskom vojvodi Galeazzu Sforzi s molbom da pomogne osloboditi njezinu djecu, za što je on pokazao spremnost, ali to izgleda nije bilo moguće provesti. Godine 1474. ponovno mu se obraća i traži novčanu pomoć jer je do nje stigla vijest da je sultan voljan vratiti djecu uz otkupninu, a sama je spremna otići na osmansku granicu. Vojvoda je još jednom pokazao dobru volju da pomogne, ali o tome nema daljnjih vijesti, iako je Katarina, vjerojatno s tim ciljem, nakratko otputovala iz Rima u Herceg Novi (1475), doprativši nevjestu bratu Vlatku te se kratko zadržala u Dubrovniku. Vjerojatno je preko Vlatka pokušavala stupiti u kontakt sa svojim polubratom Stjepanom koji je, pod imenom Ahmed-paša Hercegović, obnašao visoke osmanske dužnosti. Spašavanje djece ipak nije uspjelo.

U Rimu se Katarina, među ostalim, posvetila i duhovnom životu. U rimskoj franjevačkoj crkvi S. Maria in Aracoeli (Crkva sv. Marije od nebeskoga oltara) primljena je u Treći red sv. Franje. Moguće je da se to dogodilo već nakon njezina preseljenja u novu kuću u blizini spomenute crkve u listopadu 1469. godine. Prvi spomen da je bila trećoredica zabilježio je fra Marijan iz Firence 1503. koji veli da je „mnogo godina živjela u Rimu prema Trećem pravilu sv. Franje i nosila habit u javnosti”. Humanist Leonard Montagna u svome četvrtom epigramu naziva je kraljicom „svetoga srca”, a Franjevački martirologij (Martyrologium franciscanum) 1638. god. ubraja ju među blažene. Franjevci su, dakle, i u Rimu vodili brigu o njezinu duhovnom životu. O tome dodatno govori i činjenica da su od sedmorice svjedoka njezine Oporuke, šestorica bili franjevci te da je pokopana u spomenutoj franjevačkoj crkvi po vlastitoj želji.

U kontaktu s Katarinom bio je i Nikola Modruški (1427–1480), hrvatski biskup, diplomat i pisac, papin izaslanik u Bosni, nazočan u vrijeme pada Bosanskoga kraljevstva. U Rimu je bio vrlo utjecajan u crkvenim krugovima. Ima nekih pokazatelja da je svoju knjigu O poniznosti (De humilitate), pisanu 1470., posvetio kraljici iako nije spomenuo ime. Vjerojatno ga je inspirirao njezin duhovni život. Katarina je imala razvijen osjećaj za karitativno djelovanje. Pomagala je, primjerice, bratovštinu Blažene Djevice Marije koja se brinula o bolnici sv. Alberta. U znak zahvalnosti Bratovština je za nju godišnje naručivala misu zadušnicu.

Katarina je sudjelovala i u nekim javnim svečanostima, pritom ostavljajući dobar dojam svojim decentnim odijevanjem i odmjerenim držanjem. U crkvi sv. Petra bila je na vjenčanju sestre srpske despotice Jelene Paleolog i velikoga ruskog kneza Ivana Vasiljeviča 31. svibnja 1471. Bila je u društvu sa suprugom firentinskoga gospodara Lorenza Medicija i s još nekim uglednim rimskim građankama. Išla je također i u Aqvilu zajedno sa svojom dvorskom pratnjom, gdje je 1475. sudjelovala u svečanosti prijenosa posmrtnih ostataka Bernardina Sijenskoga u novu crkvu, za koju je svoj doprinos dao i njezin suprug kralj Tomaš 1457. godine.

Konac života

Pod konac života dala je napisati Oporuku. U njoj je izrazila želju da bude ukopana franjevačkoj crkvi sv. Marije Aracoeli, a za obrede i ukop ostavila je 200 dukata. Kao zakonita bosanska kraljica imenovala je papu Siksta IV. i njegove nasljednike skrbnicima Bosanskoga kraljevstva s molbom da ga njezinu sinu Sigismundu predaju ukoliko se vrati na kršćanstvo. Ako se ne bi vratio, onda da ga predaju kćeri Katarini. Ako bi oboje ustrajali u islamskoj vjeri, onda Sveta Stolica preuzima u skrbništvo Bosansko kraljevstvo i neka odluči prema svojoj uviđavnosti. Većinu osobnih stvari i ponešto novca daruje svojim dvorkinjama Pauli Mirković, Jeleni Semković i Mari Mišljenović te dvorjanicima Radiču Klešiću, Juri Žubraniću i Abrahamu Radiću. Franjevačkoj crkvi sv. Marije Aracoeli daruje svoj zlatom protkani kraljevski plašt i svileni oltarnik iz svoje kapelice. Crkvi sv. Jeronima ostavila je druge svoje stvari iz kapelice: misal, kalež i misnu odjeću. Relikvije, koje je posjedovala, ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu. Pet dana nakon potpisivanja Oporuke, kraljica je preminula – 25. listopada 1478. godine. Oporuku je na latinskom izvorniku objavio Krešimir Regan u svojoj monografskoj knjizi o Katarini (2010).

Katarina je pokopana pred glavnim oltarom u crkvi s nadgrobnom pločom na kojoj je bio njezin lik izrađen u reljefu s krunom na glavi. Prilikom rekonstrukcije crkve 1590. grob je premješten na neko drugo nepoznato mjesto u crkvi, a nadgrobna ploča s kraljičinim likom postavljena na obližnji stup. Prvotna ploča s natpisom na bosančici je nestala i zamijenjena je drugom s latinskim tekstom.

Koja je bila sudbina Katarinine djece? Poznato je da je sultan njezinoj djeci, Sigismundu i Katarini, poštedio život iako su oni kao kraljevski potomci mogli ugroziti njegov vladarski legitimitet. Možda je računao na otkup? Sigismund je, pod novim imenom, uz pomoć svoga ujaka, Stjepana Hercegovića Kosače, odnosno Ahmed-paše Hercegovića, pod čijim je zapovjedništvom bio u službi sultana Bajazida II, ostvario zapaženu karijeru. Tako je on 1485. spomenut kao sandžak-beg pokrajine Karasi u Anatoliji.

O njegovoj sestri Katarini nema toliko vijesti kao o njemu. Postoji pretpostavka da je dana jednom skopskom osmanskom plemiću, islamiziranom članu šire obitelji Kosača, na skrb i da je tu primila islam, promijenila ime te da se u Skoplju udala i tamo živjela do konca života. Trag tih indicija jest njezin grobni spomenik (turbe) koji se i danas može vidjeti na jednom groblju u blizini Skoplja.