In memoriam fra Stjepanu Duvnjaku: Dostojan poštovanja i ljubavi

Piše: fra Mile Babić (Franjevačka teologija Sarajevo)

Fra Stjepan Duvnjak (30. 11. 1948 − 13. 12. 2021) još kao učenik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1964−68) i kao student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1971−76) bio je željan znanja zato što je htio razumjeti svoju vjeru. Ta je težnja obilježila cijeli njegov život. Vjera i znanje, bez svođenja jednoga na drugo, ali stalno u uzajamnoj kritičkoj komunikaciji, raspoznajni su znak (signum distinctivum) njegove osobe. U tom smislu djelovao je u Zboru franjevačkih bogoslova “Jukić” i bio glavni urednik zbornika Jukić za g. 1974. te član uredništva Jukića do svoje nagle smrti. Skoro za svaki broj Jukića preveo je jedan ili više članaka s njemačkoga jezika. Inače je veoma dobro poznavao klasične i moderne jezike. Također je bio član uredništva časopisa Bosna Franciscana sve do svoga preminuća. Bio je oduševljen reformom Katoličke Crkve koju je započeo Drugi vatikanski sabor (1962−65) i vjerodostojno se zauzimao za obnovu naše franjevačke zajednice i Katoličke Crkve na svim područjima i na svim razinama njihova života i djelovanja.

U svrhu obnove Katoličke Crkve u svom se magistarskom i doktorskom radu bavio teologijom slike u patrističkom razdoblju, osobito teologijom slike kod Ivana Damaščanina, posljednjega teologa patristike, koji u svojim spisima zahvaća sveukupnu teološku problematiku. Damaščanin je bio i ugledan propovjednik. Glavno mu je teološko djelo Izvor spoznaje. Napisao je brojne crkvene pjesme i jedan roman, a po svojim Govorima o slikama postao je klasik teologije slike i njezina štovanja. Fra Stjepan je dokazao da je slika u navješćivanju Isusova Evanđelja nenadomjestiva, jer apostoli nisu samo slušali riječi Isusa Krista, nego su ga i gledali licem u lice. U slici Isusa Krista istaknuto je dvoje: 1. Isusova konkretnost i individualnost kao čovjeka, jasnije rečeno, njegovo ljudsko lice; 2. Božja prisutnost u njemu i Božja objava po njemu. Pošto je Bog postao čovjekom, mjerodavna slika Božje prisutnosti jest Kristovo ljudsko lice. Za Stjepana – baš kao i za Damaščanina – zabraniti sliku Isusa Krista značilo je zabraniti nasljedovanje Isusa Krista. Teologija slike temelji se na kristologiji (Bog je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta) i na teološkoj antropologiji (čovjek je stvoren na Božju sliku).

Fra Stjepan je živio i djelovao u skaldu sa svojom teologijom Božje slike. Bez obzira na to kako su se ljudi prema njemu odnosili, on je u njima gledao Božju sliku. Teško ga je pogodilo stradanje Kraljeve Sutjeske u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini (1992−95), jer su se obje politike (i bošnjačka i hrvatska) pokazale nevjerodostojnima: jedno su zagovarale, a drugo činile. Crno-bijelo prikazivanje stvarnosti – kako to do danas čine obje politike – jednostavno je laž i izraz mržnje. Ljudima je potrebna istina jer nas samo ona oslobađa od laži i nasilja. Svi koji poznaju Stjepana priznaju da je govorio istinu, ali se mi ljudi stalno zavaravamo i lažemo sami sebi da je moguće zaobići i ubiti istinu. I oni koji su ubili Sokrata i Isusa smatrali su da je moguće ubiti istinu. To je nemoguće, jer se Istina ostvaruje u ovom svijetu svojom snagom. Tu istinu kao kroničar, knjižničar i kustos muzeja samostana u Kraljevoj Sutjesci fra Stjepan je stalno dobrohotno svjedočio, mudro i strpljivo izbjegavajući crno-bijelo prikazivanje stvarnosti, kako su to neki indoktrinirani posjetioci sutješkoga samostana od njega očekivali.

Fra Stjepan je bio okrenut tradiciji, jer se brzo uvjerio da ono novo nije a priori bolje od staroga. Istina i dobrota koje su prisutne u našim tradicijama motiviraju nas za nadu u bolju budućnost. Istina i dobrota koje su se već ostvarile i postale život otvaraju nas još boljoj budućnosti. Primat budućnosti i nade omogućen je upravo onim dobrim i istinitim djelima koja su se ostvarila u prošlosti. Zato je Stjepan rado citirao mudre misli na grčkome i na latinskome.

Imao je srca za ljude u nevolji. Tuđa ga je patnja duboko pogađala, pa je tuđa patnja (passio) postajala njegova supatnja (compassio). Fra Stjepan se na taj način pokazao dostojan poštovanja i ljubavi, o čemu svjedoče stotine i stotine ljudi koji se sada javljaju u povodu njegove iznenadne smrti. Nakon sedamdeset tri godine provedene u životu s ljudima stvorenima na Božju sliku otišao je Stjepan k mjerodavnoj Božjoj slici koja se zove Isus Krist. Hvala mu na svakom dobru što ga je učinio u ovome svijetu. Bog mu dao vječni život, u koji ga je njegova teologija Božje slike odvela!