Promišljanja o voljenoj Sutjesci

Pod drevnim zidinama banskih dvora huči bistra Trstionica. Jedino ona narušava tišinu mirne sutješke noći, obasute tisućama zvijezda uokvirenih među sutješkim brdima. Samo vitki bijeli zvonici u mrkloj noći potsjećaju me gdje sam. Uvijek se rado vraćam u svoju Sutjesku, svaki puta bezuspješno pokušavajući odgonetnuti zašto se ovo mjesto, ovaj kraj i ovi ljudi ugnijezdiše tako duboko u ovo uskogrudno i škrto moje srce. I kada god govorim o svojoj Sutjesci, primjećuju puninu mojih riječi, ozarenost na mome licu, te pitaju: “Zašto toliko volim Sutjesku?!” Ne znam… a možda opet ipak znam.

Tu prepoznah onu iskonsku Bosnu, onog bosanskog katolika, osjetih korijene svoje i svoju povijest, tu dodirnuh baštinu svoju, tu me ogrija ledena Trstionica i hladni samostanski zidovi, tu me ispuni znanje i kozmopolitizam bosanskih ujaka, snaga tišine samostanskog smiraja, tu sretoh Isusa izranjenog, prognanog i zaboravljenog, nađoh snagu u božanskoj kreposti nade, utjehu u neiscrpnoj ljubavi prema ovoj zemlji, tu se poklonih svojoj kraljici. Tu bijah svoj. Tu nađoh svoje mjesto.

Doista, postoje ta mjesta gdje čovjek zaboravlja svakodnevne preokupacije, vraćajući se sebi samomu. Tu se ne može potvarati, namještati osmijehe i krinkama se kriti u vrtlozima svakodnevnice. Tu nalazi puninu života, koju mu njegov Gospodar dade. I što drugo činiti do zahvaljivati Mu u radosti duše svoje na tim darovima. Blago onomu koji je to mjesto pronašao! Ja svoje jesam. Trstionica mi i noćas to potvrđuje, dok huči podno poviješću slaganim kamenjem na Grgurevu. Ponovno sam u svojoj Sutjesci! Hvala Ti!

Pisano u dvoru sutiskom, godine Gospodnje MMIV. – Leonard Valenta, prof.