USPOMENE IZ DAVIDOVE AVLIJE

Piše: Mijo Franković / foto: AI ilustracija

Uspomena je sjećanje na prošlost, a neke od njih u našem životu toliko su snažne i dojmljive, umjetnički rečeno ekspresivne, da ih je ne moguće zaboraviti. Na mnogim našim „slikama“ iz prošlosti stoji napisano, realno i neizbrisivo, oznaka „uspomena nezaboravljena.“

Ishodište takvih uspomena ili ograničeni vremenski iskon našeg postojanja je dvorište „slikara“ Davida u Kraljevoj Sutjesci ograđeno visokim čamovim talpama kojeg smo jednostavno zvali „Davidova avlija“.

David je po potrebi sa svojim „slikarskim“ priborom često bilježio naše postojanje i izvan avlije, ispred njegove kuće, kod vareške stilski livene masivne valjkaste željezne česme, „na sutješkom pijesku“, u crkvi ili ispred crkve ili na drugim mjestima.

U njoj je „slikar“ David u kojoj je David od ranog početka druge polovine prošlog stoljeća mehaničkim klikom svoga foto zuma na tronožnom postolju za trenutak zaustavljao običajnu dinamiku životne kolotečine naših predaka ili nas samih.

Teško je naći odgovarajući izraz kojim bi se u uzvišenosti ljudskog postojanja i dostojanstva moglo prezentirati ili izmjeriti ono što je nemjerljivo, ljudske emocije, radosti vjenčanja, krštenja, krizme, obiteljskih, kumovskih, vojničkih, drugarskih, komoratskih i drugih prizora.

Taj Davidov foto zum kreirao je snažnu i neponovljivu dokumentarnu snagu naše običajnosti u svakodnevnim iskušenjima našeg postojanja na zemlji „kraljevskoj“, „sutješkoj.“

Na tom „avlijskom“ parčetu zemlje bosanske kreiran je višeslojni talog ili definitivno rečeno arheološki lokalitet koji iščitava snagu izražajnosti i utisaka snage sjećanja hrvatskog katoličkog puka sutješkog kraja.

U opusu Davidove avlije koji se radi svoje dokumentarnosti, ekspresivnosti, raritetnosti i uopće estetsko etičkog poimanja o životu jednog naroda može nazvati bezvremenskim univerzumom trajno uokviren u našu povijest.

U to nas uvjeravaju suptilni i interpretativni izrazi lica „Sutjeških pjerova“, đuvegija, mladi, svatova, djeverova, ašči, prijatelja iz neprekidne crno bijele vrpce Davidovih „slika“.

S ove vremenske razdaljine čovjek može vidjeti na Davidovim „slikama“, posebno svatovskim, svu veličinu značajnosti ili bolje rečeno dramatičnost trenutka vjenčanja, sakramentalnog, crkvenog, „dok nas smrt ne rastavi“. I zato bih „Davidovu avliju“ nazvao arheološkim lokalitetom naših uspomena nezaboravljenih.

U ovom okviru sjećanja treba istaći i prvu vizualnu medijsku predstavu o našem kraju, kada je početkom sedmog desetljeća došla ekipa Jugoslavenske radio televizije s autorom i režiserom Milanom Kovačevićem kada je snimljena i jedna od prvih filmskih i TV zabilješki o Kraljevoj Sutjesci.

Značajan dio ove reportaže posvećen je i „slikaru“ Davidu, sa snimcima iz „Davidove avlije.“ To je bio tek započeti serijal njegovih emisija pod nazivom „Karavan“.

Drugi filmski uradak po svojoj dokumentarnosti i vrijednosti bila je filmovana reportaža sarajevskog režisera i scenariste Milana Bilbije u produkciji „Bosna filma“-a iz Sarajeva 1967. Godine.