SEOSKA GRADITELJSKA BAŠTINA SUTJEŠKOG KRAJA

Piše: Mijo Franković

Prokletstvo Edenskog izgona učinilo je čovjeka lutalicom tražeći načine svoga opstanka. Temeljni uvjeti su bili sklonište ili stanovanje kojim je tražio odgovor za svoje potrebe od pećinskih staništa, sojeničarskih naselja pa do danas suvremenih stambenih struktura.

Temelj kulture stanovanja u sutješkom kraju čini seoska graditeljska baština koja je povijesno prolazila kroz više razvojnih etapa, od Osmanskog perioda pa do danas.

Središnji pojam je pojam „kuća“ koja označava svekoliko objekt za stanovanje, a u početnoj fazi prostoriju u kojoj gori vatra, a pored nje je „soba“ za počinak i odmor. Između „kuće“ i sobe u zidu je mali prozorčić u kojem bila lampa, svjetiljka, obično „gasnjača“ koja je osvjetljavala obje prostorije. S vremenom, u skladu s potrebama i mogućnostima, stambeni prostor se povećavao horizontalno na više prostorija i vertikalno na kat ili „boj“, a ispod krova često je bila prostorija „čardak“.

Najjednostavniji oblik temelja na kojem se gradilo tkivo kuće su drvene grede ili „posjeke“ na krajevima spojene usjecima ili „utorima“. Temelji su prolazili razvojne faze sve do današnjih armirano betonskih. Za temelje su vezani i različiti običaji, kao blagoslov temelja, klanje janjeta na temelju i darivanje majstora graditelja.

Sve do polovine prošloga stoljeća njegovao se i jedan, vjerojatno, običaj paganskog podrijetla, a to je stavljanje u temelje nekog nakita ili novca.

Kada je riječ o ovome, pročitao sam jedan etnografski izvještaj velikog etnografa M. Filipovića o istraživanju temelja jedne kuće iz Osmanskog perioda u Središnjoj Bosni. Ispod temeljnih greda etnolozi su pronašli zemljani bardak razbijen po pola pa ponovo sastavljen, a u njemu su bile dječje kosti. Jedan od prisutnih mještana to je prokomentirao: „Nekad bilo nešto što ne smije da bude, a žene su majstori“.

Graditeljski materijal seoske kuće u sutješkom kraju sačinjavao je vremensku lentu drvenih elemenata, dasaka, poluoblica, pruća ili šepera. U suvremenijim etapama razvoja pojavljuje se „ćerpič“, kamen, cigla i drugi ugradbeni i konstruktivni elementi.

Drvena krovišta od „šindre“ zamjenjuje crijep koji se dobavljao iz Vinkovaca i Kanjiže, dok je cigla bila iz Visokog. Drveni konstruktivni elementi obrađivani su tesanjem, od strane majstora tesara, sjekirama širokog sječiva tzv. „bradvin“. Tesane površine su bile otpornije na različite uzročnike truleži drva.

Radi memorijalne dokumentarnosti treba istaći ulogu drva u starim sutješkim kućama kao neku vrstu umjetničkog obrta bosanskog drvodjelje utjelovljen u doksatima, šindrama, kaplamama, izrezbarenim frizovima, basamacima, šašavcima, mušepcima, sve pod tihom zaštitom plotova, baskija i taraba.

Najpoznatiji majstor graditelj bio je I. Omerović iz Bjeloševića, a bilo je i nekolicina drugih vrsnih zidara koji su zanat naučili na višegodišnjoj kazni u Foči.

Prateći graditeljski objekti bili su klanica (štala), pojata, ambar s koševima za žito, svinjac, kokošinjac (kotac) i nužnik (zahod). Kuće su bile obijeljene krečom, a prizemni dio pročelja kuće bio je premazan crnom bojom.

Kada se kuća dovrši i podigne „šljeme“ majstor „viče na šljeme“ kojom prigodom se donose darovi. Najprije darodavci su domaćin i domaćica kućnog šljemena, a zatim rodbina, komšije i prijatelji.

Darove majstor vješa o šljemenu, uzvikujući jasno i glasno: „Hvala, gazda, živ i zdrav bio,/ Koji si majstorima dar spremio, / Da Bog da, sinove ženio, kćeri udavao, / Sinove na Ćabu spremao, A sebi još bolju kuću gradio!“.

Ako je žensko onda kaže „gazdarice“. Pojam „Ćaba“ u prošlom periodu bio je u pučkom narativu u Bosni i Hercegovini metaforična oznaka za dobro imovno stanje i bogatstvo kod svih etničkih skupina.

Dok majstor „viče šljeme“ redovito je počašćen rakijom, crnom kavom i cigaretama. U svojoj „dunđerskoj“ šljemenskoj predstavi majstor bi se često znao napiti rakije da su ga morali snositi s „šljemena“.

Na šljemenu se također klalo janje ili mlađe bravče – na ćošku šljemena, na „vjenčanici“ krovišta.

Hrvati katolici Sutješkog kraja ne bi nikada uselili u sagrađenu kuću bez blagoslova svećenika. Pozvani svećenik je uz prisustvo svih ukućana i susjeda poškropio sve prostorije kuće, kao i sva okolna pročelja kuće, s vanjske strane, povjeravajući pod zaštitu sveca kojega čeljad odabere.

Nakon useljenja i blagoslova domaćin će napraviti „sofru“, tzv. običaj „naselja“, kada dolaze na čestitanje rodbina, susjedi i prijatelji izražavajući želje za dug život u novom domu u zdravlju i zadovoljstvu. Nakon obilaska kuće gosti će na ognjište ili na šporet ostaviti darove u novcu ili u nekim predmetima.

Kada je „naselje“ obavljeno počinje mirni kućni život u nadi i vjeri u Božju providnost.