POTVRDE ZA ISPOVIJED

Piše: Mijo Franković

Još krajem šestog desetljeća u Sutješkoj župi bio je običaj evidentiranja ispovjedi tijekom Korizme svih članova domaćinstava. Svaki domaćin je u vrijeme Korizme u župskom uredu dobivao potvrde za svoje ukućane, čiji broj potvrda se odnosio na broj ukućana koji su za ispovijed.

Bile su svojim izgledom na male nota račune na kojima je bio pečat Sutješkog samostana elipsastog oblika s evidencijskim brojem. Potvrde su se izdavale obično nedjeljom nakon pučke mise. Tom prigodom u samostanskom hodniku ispred župskog ureda bio je veliki red domaćina koji su obuzeti posebnim osjećajem mira čekali da preuzmu potvrde za svoju čeljad.

Na korizmenu ispovijed išlo se skupno, obiteljski, a potvrde su se dijelile članovima obitelji neposredno prije ispovjedi. U osjećanju sabranosti i neke vrste uzbuđenja obitelj bi odlazila na ispovijed nedjeljom, ujutro. Sve ispovjedaonice su bile ispunjene povećim rednim skupinama vjernika. Prije nego što bi netko stao u red za ispovijed obično bi se interesirao koji je svećenik u ispovjedaonici. Dolaskom na red za ispovijed vjernik bi predavao potvrdu ispovjedniku s prednje strane ispovjedaonice pored zavjese.

Ukućani koji su možda bili u nekom prijeporu ili ljutnji s nekim iz susjedstva obavezno bi išao toj osobi obraćajući se riječima „Eto ja odoh na ispovijed, oprosti mi i alali, molim te.“

U to vrijeme u svrhu priprave za svetu pričest bio je propis da od pola noći ili početkom tekućeg dana vjernik je morao biti „natašte“, dakle nije se smjelo ništa jesti ni piti dok se ne primi sveta hostija. Domaćica je za tu prigodu dan ranije spremila užinu za svoju čeljad koju je ponijela u Sutjesku i ostavljala u kući nekog domaćina, obično oko „Pijeska“, gdje bi ukućani nakon ispovjedi objedovali. U tom blagovanju svi smo se osjećali opušteno, zadovoljni s izrazima zadovoljstva i sreće.

Fratri iz Sutješkog samostana bili su dio i tog profanog dijela te Korizmene svečanosti, tako da bi često za vrijeme užine „banuli“ kod sofre, tako da se taj pastoralni ambijent uokvirivao nekom svečanom rustikom koju su odavale polagane maslenice i pite gužvare isječene ili bolje rečeno izmrvljene na manje dijelove pomiješane sa suhim dimljenim sirom i komadima slanine „sapunjare.“

Na jednoj takvoj korizmenoj užini veoma se rado sjećam dobrog starog „ujaka“ blagoslovljene uspomene, fra Ive Pelikana, koji svoj „puk“ nije volio samo s „kufeta“ riječima u pridici nego i u soframa njegovih pradjedovskih običaja koji nas održaše do dana današnjeg.

__________________

Humanitarna udruga fra Mladen Hrkać već godinama pomaže bolesnima i njihovim obiteljima iz BiH i Hrvatske koji dolaze na liječenje u Zagreb – osigurava im besplatan smještaj, prehranu, higijenu i psihosocijalnu podršku.

Više informacija i način za donaciju u nekoliko klikova: 👉 https://www.pomozimozajedno.com/doniraj