Čuvari bosanskih uspomena, fratri Kraljeve Sutjeske: ‘Teško je gledati sva naša opustjela sela‘

Piše Damir Tolj / Slobodna Dalmacija / Foto: Tom Dubravec – Cropix

– Doživjeli smo teški egzodus koji je pod naletom Armije BiH započeo 13. lipnja 1993. godine, baš nekako na Svetoga Antu. Iščezavamo polako odavde, a ovdje su nam korijeni. Ovdje je, tu kod nas, prije mnogo stoljeća, prije Osmanlija, sve i počelo, o tomu i ovaj samostanski kamen progovara…

O stradavanju kakanjskih i sutjeških Hrvata u središnjoj Bosni, o progonima, paleži, ubojstvima, pljačkanju, uglavnom bez kazne i presude – tako nam je nekidan u Kraljevoj Sutjesci govorio fra Bono Tomić, gvardijan jednog od najznačajnijih, drevnih bosanskih samostana, rođeni Kakanjac iz Čatića.

– Do 1993. godine, u župi sv. Ivana Krstitelja, svetog Ive, kako ga u Bosni često zovu, bilo je 12.500 katolika, odnosno Hrvata. Prostrana je to župa, prostire se kroz tri općine: od Pogara u Varešu do Dobrinje u Visokom, a glavnina u Kaknju. Sve skupa, radi se o tridesetak sela. Na području same župe, ratovalo se tri dana, nisu to bili teški i dugi borbeni okršaji, ali sav narod morao je otići, svi su bili protjerani u susjedni Vareš, pa onda nakon par mjeseci – sad svi zajedno, i Kakanjci i Varešaci – dalje u izbjeglištvo…

 

Sutješki samostan jedan je od tri fratarske kuće u Bosni koje su preživjele stoljeća osmanske vladavine, uz kreševsku i fojničku. Nisu ih preživjele neokrnjene i čitave, naravno, stradavale su na razne načine i obnavljane kad je bilo moguće, ali je duhovni kontinuitet ipak opstao do danas.

U procijepu između istoka i zapada

Pisali smo već, u sutješkom samostanu, fratri čuvaju dugu uspomenu na pretposljednju bosansku kraljicu (udajom) Katarinu Kosaču Kotromanić, kraljicu majku, udovicu pretposljednjeg kralja Stjepana Tomaša i pomajku posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića kojeg je u Jajcu dao ubiti sultan Mehmed Drugi Osvajač, dokinuvši tako Bosansko Kraljevstvo 1463. godine, padom kraljevskoga tvrdoga grada Bobovca smještenog u planini iznad Kraljeve Sutjeske. Kraljicu Katu svi svojataju, ali ponajviše sutješki fratri, franjevci provincije Bosne Srebrene, čuvaju uspomenu na tu ženu, jednu od najtragičnijih figura te prelijepe zemljice u procijepu između istoka i zapada.

Nije gvardijanu povijest nepoznata, čitava stoljeća o tomu progovaraju, još od četrnaestog, ali fra Bono kaže da bi mu bilo draže govoriti o sadašnjosti, o životu Sutješčana i izazovnoj budućnosti, pa i o ranama iz posljednjeg rata, prije trideset godina:

– Ostalo je u Sutjesci 80 kuća i u župi 765 vjernika. Nemaju gdje kruha kupiti, donosi im ga tek kombi, dostavno vozilo. Po namirnice valja u dvanaest kilometara udaljeni Kakanj. I liječnik dolazi iz Kaknja, ni škola više u Sutjesci ne radi jer djece nema. Izrazito bolna točka nam je prodaja kuća, ljudi ih de facto poklanjaju, daju u bescjenje, i mi polako nestajemo sa svakom tom prodanom kućom.

I u velebnom samostanu ostala su samo trojica fratara, pa njegovo održavanje, zajedno s održavanjem samostanske crkve sv. Ive i s održavanjem prostranog okoliša traži velika odricanja.

– Čitavo vrijeme nešto radimo, ako ne radiš deset dana, odmah se vidi. No Sutjeska ipak nije pustinja, a naš samostan je živ i žilav! Želimo da duhovno živi. Evo, večeras u crkvi imamo sjajan koncert klasične muzike, Beč ga se ne bi posramio! Zahvaljujući našoj Andrei Nikolić, violinistici iz susjednog Vareša, koja živi i radi u Beču, slušat ćemo soliste iz poznatog bečkog ansambla, besplatan je, ostanite, svi će doći…

Nekažnjeni zločini: smrt muža i trojice sinova

Ipak, muke Sutješčana same izbijaju na površinu, pa fra Bono niže imena sela: Teševo, Klanac, Bulčići, Grmače… u koja se ni danas nitko živ vratio nije. U Grmačama, na primjer, govori gvardijan, nikada nije razriješen teški zločin nad članovima obitelji Jurić.

Pisale su i novine, ostala je živa samo supruga i majka, a njezin muž Jure i tri mlada sina Stjepan, Ljubomir i Dragan, brutalno su likvidirani pred suprugom i majkom Anicom. Nitko nikad kažnjen nije. To je samo jedan od primjera…

– Kad bi bilo političke volje, moglo bi se i bilo bi nam svima olakšanje da se taj slučaj konačno razriješi, ubojice da se kazne, a svakako i nalogodavci. Međuljudski i susjedski, neposredni, svakodnevni odnosi običnih ljudi nisu loši, ali se stiče dojam da institucije države i društva zaostaju, kao da im manjka volje time se pozabaviti.

Iako taj prekrasan kraj ne oskudijeva vodom, pa kroz samu Sutjesku teče rijeka Trstionica, a planinskih bistrih izvora ima na svakom koraku, mještani imaju problema s opskrbom pitkom vodom, s tlakom u vodovodnoj mreži i slično tomu.

Narod se pribojava moguće privatizacije vode. Neki mještani nam kažu i da je dio vatrogasnog doma dan na upravljanje Islamskoj zajednici, iako ga je čitavo mjesto gradilo.

– Mjesto je ostalo bez djece, a Sutješčani su završili na svim krajevima svijeta. Sto sutjeških obitelji danas živi u Clevelandu, u Americi. Rat je naše ljude rasuo i po Gračacu, Udbini, Korenici… Teško mi je gledati naša pusta sela, ali ipak živim u nadi, ne mogu biti pesimist, to mi ni vjera ne dopušta. I ova naša sutješka sakralna ljepotica izgubila je davni sjaj, no mi ga želimo vratiti, želimo je obnoviti.

Nešto se već počelo raditi, dolaze u Sutjesku restauratorice iz Splita, iz tvrtke Elaboro, obnovile su zidne slike u apsidi.

– Prva je to obnova unutrašnjosti crkve još od njene gradnje 1908. godine. Bojim se ipak da je cjelovita obnova nemoguća bez pomoći Republike Hrvatske.

‘Naše stolno misto‘

Nema smisla nizati do u beskraj podatke o povijesnom značaju Kraljeve Sutjeske u čijoj se bogatoj knjižnici čuva čak 31 inkunabula od njih ukupno pedesetak u cijeloj BiH, a radi se, naravno o prvotisku, o knjigama tiskanima prije 1500. godine. Tu se čuvaju kaleži, neki još iz 14. i 15. stoljeća, kraljevski pečati, filigranski izrađeni križevi, kandila i svijećnjaci, bogata misna ruha i mnogi povijesni dokumenti, među njima i originalna darovnica ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina.

 

Pokraj samostana nalazio se i vladarski dvor, “curia bani”, budući da su banovi vladali Bosnom prije negoli će se Tvrtko okruniti za kralja. Taj prvi bosanski kralj je još 1378. godine, u povelji Dubrovčanima, tu lokaciju nazvao “slavni dvor u Trstivnici”, kako se drevno mjesto prvotno zvalo, po rijeci Trstionici koja kroza nj teče. Kasnije su vladari “Sutisku” nazivali i “naše stolno misto”. Katarina i Tvrtko ni danas nisu rijetka osobna imena koja roditelji daju djeci u tom kraju. Sigurno ste ih i sami susretali!

U samostanskom muzeju čuvaju i zanimljivu kamenu nadgrobnu ploču s groblja u Ričici, ispisanu bosančicom. Prevedeni natpis ovako glasi:

“V ime Božje se leži Radovan Pribilović na svojoj zemlji na plemenitoj na Ričici. Bih z bratom se razmenio i ubi me Milko Božinić i sa svojom bratjom. A brata mi isikoše i učiniše vrhu mene krv nezaimitu. Nek (zna) tko je moj mili”.

Nije su u toj ljepoti nikada lako živjelo ni teško umiralo…

Govoreći o opustjelim naseljima, gvardijan nas je uputio u obližnje Kopijare, selo na tisuću metara nadmorske visine koje pripada susjednoj općini Vareš, ali je bliže Kraljevoj Sutjesci. Prvo je to vareško selo u kojem je počinjen ratni zločin, ljudi pobijeni i prognani, a kuće im zapaljene, prije nego će strašan, prestrašan zločin doživjeti Bošnjaci u Stupnom Dolu.

U Kopijarima smo razgovarali s Viktorom Subašićem, jedinim povratnikom u selo, koji nam je objasnio što to švicarski Luzern nema, a Kopijari imaju, a o tom svjedočanstvu čitajte idućih dana u završnom dijelu našeg reportažnog serijala iz Kraljeve Sutjeske.