Opća kultura Sutjeških sela

Piše: Mijo Franković

Nekada u davnoj prošlosti vladavine banova i kraljeva Bosne, seoska središta u sastavu srednjovjekovne općine ili župe Trstivnica bila su po načinu života samostalne ekonomske ili gospodarstvene cjeline, čija se materijalna reprodukcija zatvarala uglavnom u atarima sela, kao što su: Čatići, Bjelavići, Bijelo Polje, Seoce, Haljinići, Miljačići, Pezeri, Teševo, Poljani, Ratanj, Nažbilj i Lipnica.

Svaka seoska zajednica imala je određene obradive posjede, predjele za ispašu stoke, izvorišta vode i groblja. Stoka se izgonila na zajedničku pašu u proljeće dok se ne završi kosidba. Predjeli zajedničke ispaše su bili dijelovi planine Vranica pored Fojnice i Lipničke planine.

Dan kada se stoka izgonila „u planinu“ bio je dan posebnih emocija u seoskim domaćinstvima ili dan lagane prolazne žalosti zbog privremeno praznih štala i obora. Dan povratka stoke „iz planine“ isto tako bio je poseban dan radovanja. Veoma značajan običaj je bio negdje sredinom ispaše, nošenje soli u planinu ili „solenje“. Išlo se u manjim ili većim skupinama uz odmorišta na atraktivnim proplancima uz hladne planinske izvore.

Svaki učesnik u ovome pohodu je nosio samo jednu namirnicu za hranu, slaninu, pogaču, luk i rakiju. Oni čija je slanina bila deblja pomalo ironično su zbijali šale na račun suputnika koji imaju tanju slaninu. Tu pastoralnu planinarsku maršutu neki bi završavali vlakom „ćirom“ od Gornjeg Vakufa do Lašve.

Sela su činila i posebne kulturne krugove i u pogledu drugih zajedničkih potreba kao što su čuvari polja ili „poljari“, zvonari, prakanaturi i općinski odbornici.

„Poljar“ se birao između više kandidata većinom glasova gdje je često dolazilo do neugodnih sučeljavanja pojedinih domaćina. Izabrani „poljar“ svojim radom nije mogao svima ugoditi, tako da se dešavalo i smjenjivanje „poljara“. Često se „poljar“ znao sakriti u neki žbunoliki grm i čekao „plijen“ u usjevima na njivi.

Poslove zvonjenja običajno propisanih vremena obavljao je „zvonar.“ On je bio obično iz neke kuće u blizini lokacije „zvonika“. Ova dužnost je bila nešto složenija i teža tako da se taj opći kulturni problem nekada i teško rješavao. Prvo zvono je „Gospin pozdrav“ u šest, zatim „podne“ i navečer u šest. Zvono je označavalo i polazak na „pučku ili veliku misu“ nedjeljom i zapovjednim blagdanima. Najteži posao za zvonara je bio tzv. „zvonjenje na jednu stranu,“ čime se javljala nečija smrt u selu i početak sprovoda od pokojnikove kuće do samog groblja. Za vrijeme vremenskih nepogoda i crnih oblačnih kumulusa također je bio običaj zvonjenja sve do prestanka opasnosti za nepogodu.

„Prakanatur“ se postavljao uz prijedlog Župskog ili Samostanskog kolegija, za što se nikada nisu bilježile primjedbe, izuzev blagoslova kuća ili „Božićnog škropljenja“ odakle će početi „škropljenje, jer ako je prošle godine počeo od te i te kuće, ove godine treba početi s drugog mjesta.“

Izbor općinskog odbornika nosio je oznaku pomirljive naravi „blagog naroda sutješke župe“ s ovozemaljskom stvarnošću.

__________________________________________________