Na dva sveca

Piše: Mijo Franković / foto: Ilustracija

Društvenost i zajedništvo su temeljne sastavnice kršćanskog svjetonazora. Prvi kršćani su upravljali zajedničkom imovinom, a između ostaloga zajedništvo se naročito odražavalo u zajedničkom uzimanju hrane ili objedovanju.

Tijekom povijesti razvojem skupno svojinskih odnosa, naravno da je taj način života prestao, ali su ipak ostali neki simbolički ostaci, naročito kada je u pitanju blagovanje hrane i pića. Vjerojatno su radi toga neki kršćanski povjesničari bili u pravu kada su kršćanstvu dodali zalogajno slasni prednijevak da je kršćanstvo vjera trpeze, stola, sustolništva ili sofre.

Za crkvene blagdane pripremaju se karakteristična jela za tu prigodu, različito za pojedine krajeve. Tijekom vremena to je postala potrajnost ili tradicija koja se održala i do današnjih dana posebno naglašavajući sutješko – zgošćanski prostor. Tako na primjer u selima sutješke župe bio je običaj da se za nedjeljni doručak pripremaju tzv. „kore“. Na očigled susjeda jedan domaćin je spremao zaprežna kola za rad u polju, a kada mu je susjed rekao da je nedjelja, on je odgovorio „pa nisu bile kore.“

U vrijeme korizmenog posta većina učenika katolika je doručkovala sitno isječeni crni luk, posoljen i preliven s malo zejtina. Kada bi učiteljica došla u učionicu odmah bi otvorila sve prozore radi prozračivanja učionice, kako bi počela nastavu.
Nošenje „užine“ je bila ustaljena tradicija, osobito u vrijeme zajedničkih vjenčanja ili poznatog kulturološkog fenomena „Sutješki pjerovi“. Užine su se nosile i kada su bile prve pričesti, krizme, zajedničke korizmene ispovjedi i na Ivandan.

Jedan davno zaboravljeni običaj toga profanog druženja u okvirima sakralnosti bio je tzv. običaj „na dva sveca“. U prvom redu on je postojao u vrijeme „sutjeških pjerova“. Pjerovi su završavali pred sami početak Korizme, pa novi zetovi i nevjeste nisu mogli ni u kakve goste do Uskrsa. Novi zetovi i nevjeste („mlade“) odlazili bi u crkvu na prvi dan Uskrsa i iz crkve bi odlazili nevjestinoj obitelji s poklonima bogato naguranim u kožne šarpelje pravljene u visočkim bakalnicama.

Nakon obilnog gošćenja uz pjesmu, ljubljenje i poneku suzu žalosnicu za roditeljskim domom, odlazili bi često mamurnim korakom prema svojoj Sutjesci na svetu misu Uskrsnog ponedjeljka. Na ovaj način je običaj odlaska „na dva sveca“ završen utapajući se u talog sjećanja profanog biljega sakramentalnog monumenta zajedništva „dok vas smrt ne rastavi.“

Druga prigoda u sutješkom kalendaru folklorne običajnosti za odlazak „na dva sveca“ su bili blagdan Duhova. Prijatelji, rođaci, kumovi, zetovi, komorati i ablezi iz jamskih numera pozivani su po ranijem dogovoru u goste poslije nedjeljne Mise na Duhove, a nekada i iznenada po načinu „tako ispalo“, ali uz obaveznu poruku obitelji da je domaćin otišao „na dva sveca“ kod kuma, rođaka, itd.

Isti putni krajolik ko nekad za Uskrsni ponedjeljak, a sad za Duhovski ponedjeljak, „trknom“ iz „hrastovine“, cestom iz „polja“ ili niz Teševsko brdo ili dolinom Bukovice, savladati Trstionicu, slišati Misu, sa završnim činom u Kreševkinoj gostionici ili u sutješkom domu na kome su na balkonskom pročelju još uvijek bila vidljiva crna slova ispod bijelog krečnog premaza „Hrvatski narodni dom Bobovac“.

Uvijek sam mislio da je to rezultat neke nadrealnosti ili snage inspirativne propovijedi o sutješkom domu Fra Paške Vešare, Miholjskog ljeta početkom šestog desetljeća prošlog stoljeća. Pridiku je držao s kufeta s čestim pokretima desne ruke u kojoj je držao nalivpero koje sam ja kao pučkoškolac prvi puta vidio u životu. Kada mi je fra Bono Arar 1992 izdao krsni list radi dobivanja putovnice R. Hrvatske, pročitao sam uzbuđeno dječački da me je krstio Fra Paško V. (Fojničanin) na Sv. Stjepana A. D. 1946.

Moj gimnazijsko zgošćanski prijatelj FM, sedmog lipnja 1965., na Duhovski ponedjeljak nije bio „na dva sveca“, za razliku od mnogih njegovih komorata iz jame „Orasi“ koji su se zamijenili ili drugačije snašli da bi otišli „na dva sveca“. Njima su „dva sveca“ pomogla da i dalje gledaju nebesko plavetnilo među nama slučajno živima. Moj prijatelj, „smjenski strojar“, FM nije htio ili se nije mogao zamijeniti „na dva sveca“. Otišao je sa stotinu i više svojih komorata u beskraj vremena i prostora.

_________________