Kraljica i njezina zemlja

Piše: Snježana Šušnjara – Svjetlo riječi

Kad danas razmišljamo o kraljici Katarini, neka nas sjeta prožme, neka nejasna tuga, ali i ponos. Pa, ova napaćena zemlja, vazda nekome na putu, smetnja ili cilj, imala je svoje kraljevstvo, priznato i hvaljeno.

Nisu to bili neki anonimni prinčevi i princeze, nego živi ljudi s imenom i prezimenom, vlastela koja je pronosila lijepo ime ovoga kraljevstva diljem tadašnje Europe. Ljubav bosanskoga puka prema zemlji, kralju i kraljici izražavala se njihovom odanosti i vjernosti. Istina, gdje je puno blaga u igri, tada nastaju i intrige i sumnjiva dogovaranja, pa i ovo kraljevstvo nije bilo izuzetak.

Vlastela se otimala tko će imati bolje odnose s kraljem i njegovom svitom, svatko se po svom interesu saplitao o svoje želje i mogućnosti. Kad je Tvrtko II. umro bez nasljednika, postojala su dva nezakonita sina kralja Stjepana Ostoje i svaki je imao svoje podupiratelje. Stjepan Tomaš se skrivao u mraku bosanskih šuma kako bi sačuvao glavu na ramenima u slučaju obračuna s mogućim kraljevim nasljednikom. Bio je oženjen ženom iz naroda, Vojačom i s njom dobio sina.

Prikladna žena

Međutim, kako je struja plemića koja nije htjela popuštati Turcima prevladala, tako su oni Stjepana Tomaša prihvatili i postavili za kralja. Ipak, kralj je trebao prikladnu ženu i tada na scenu dolazi mlada Katarina Kosača kao osoba koja će ujediniti jednu stranu plemstva i čiji će otac Stjepan Vukčić Kosača znati kako držati neprijatelje kralja podalje.

Kralj se obratio papi Eugenu IV. koji Neka skine s njega žig i ljagu, što je diete preljuba i neka mu dozvoli da se sa ženom svojom Vojačom razstavi i drugu ženu prema svome novom stališu oženi, kako nalazimo zapisano u knjizi Vjekoslava Klaića Poviest Bosne,tiskane 1882. godine u Zagrebu.

Papa ga je pismom od 29. 5. 1445. proglasio nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, zakonitim kraljem Bosne, pošto je od uzvišenja svoga na priestol vazda bio revan pristaša rimske crkve i protivnik razkolnika i patarena. Drugim pismom od istoga dana dokinuo je brak s Vojačom i rieši kralja obećanja, koje joj bješe po patarenskom običaju nekoč zadao. Dakle, kralj Tomaš postaje katolikom a tako i njegov dvor i nova supruga.

Postupno su i ostali velikaši pristajali uz katoličku vjeru te počeše sada kao iz zemlje nicati biele crkvice kršćanske, sagradjene od obraćenog kralja i velmoža njegovih, a navješćujuć mirnija vremena. Sam kralj Stjepan Toma podigne u Vranduku crkvu svome imenjaku Tomi, kraljica Katarina sagradi u Vrilih crkvu sv. Trojstva; a za primjerom njihovim povedoše se rodjaci i velmože njihovi.

Ovim vjenčanjem Katarina postaje bosanska kraljica. Iako su pri sklapanju braka politički interesi imali presudnu ulogu, ona je bila vjerna i odana supruga koja je svoju bračnu zajednicu temeljila na kršćanskim zasadama koju su tijekom vremena sve više usvajali svi članovi njezine obitelji, kako ističe Bazilije Pandžić u tekstu Katarina Vukčić Kosača (1424-1478). Prije udaje Katarina Kosača je živjela u ‘patarenskoj sredini’, kako navodi Pandžić, jer je i njezin otac bio istaknuti pripadnik ove sljedbe.

Međutim, Pandžić, kao i Klaić, ističe da je odrastala i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je bila pravoslavna. On primjećuje da je morala poznavati i katolike koji su bili brojni na posjedima njezina oca. Udajom za kralja Stjepana Tomaša njezin vjerski odgoj predvode bosanski franjevci, koji su bili i njezini kapelani, dozvolom pape Eugena IV. Kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš sagradili su brojne crkve po Bosni, od kojih se crkva sv. Katarine u Jajcu posebno izdvajala.

Kako su vremena bila nemirna, a stalna opasnost od prodora Turaka na graničnim područjima prisutna, kralj je okupljao vojsku kako bi se obranio od osvajača. U tim nastojanjima ga je prekinula smrt, 1461. godine, po mnogim izvorima nasilna. Ljetopisac Ivan Tomašić kazuje da su ga ubili sin Stjepan i brat Radivoje. Sahranjen je u Jajcu kod franjevaca. Katarina je tako iznenada ostala udovica s dvoje djece, Sigismundom i Katarinom.

Posljednja kraljica

Zbog stalnih političkih previranja, nesigurnosti i trvenja s lokalnim velmožama Stjepan Tomašević je, postavši kraljem, nastojao uspostaviti dobre odnose s kraljicom Katarinom s kojom se nije za života otčeva najbolje pazio; on ju prime za pravu majku svoju a ona njega za sina svoga,ističe Klaić. Iza toga se sporazumio i s njezinim ocem Stjepanom Kosačom koji ga je priznao kraljem. Iz Bobovca se novi kralj preselio u grad Jajce, proglasivši ga glavnim i stolnim gradom svoga kraljevstva.

Bobovac je već u to vrijeme bio izvrgnut čestim turskim napadima kojima je uspješno odolijevao. U Jajcu su ga zatekli i izaslanici pape Pija II. i ovjenčali ga za kralja bosanskoga. Stjepan Tomašević je bio prvi i posljednji kralj bosanski koji je bio okrunjen dozvolom Rimske stolice. Papa Pio II. je 1461. godine proglasio sv. Gregorija čudotvorca zaštitnikom kraljevstva bosanskog, a u isto vrijeme je kraljica Jelena primila ime Marija.

U obće se je pri krunisanju kralja Stjepana Tomaševića pokazala liepa sloga svih stališa i vlastele kraljevstva bosanskoga, te se je zato kralj mogao punim pravom Mletčanom pohvaliti „da je bio vjenčan uz slobodnu privolu svih velmoža i gospode bosanske i uz najveće odobravanje”. Klaić zaključuje: Šteta samo, da se ta sloga bosanske gospode nije mogla prije polučiti; Bosna bi možda dočekala sretnijih dana. Nu sada bijaše već sve prekasno – sudbina Bosne bijaše već odlučena.

Nakon što je Stjepan Tomašević ubijen, a njegova obitelj se rasula kao i vlastela i svi podanici, i kraljica Katarina se našla u Dubrovniku gdje nije dugo ostala. Jedan od razloga bi mogao biti i činjenica da Dubrovačka Republika nije htjela izazivati osvajače njezinom prisutnošću. Po dolasku u Rim započela je posredovati za svoje kraljevstvo i pomoć kršćanskih zemalja, ali nije bilo nekoga osobitog odziva.

U Rimu je od pape dobivala pomoć da može živjeti u skladu sa svojim kraljevskim dostojanstvom. S njom je u Rim stigla i njezina svita, pa je ona uspjela uspostaviti neku vrstu kraljevskoga dvora u tom gradu i nastaviti zagovarati za svoje kraljevstvo. Kraljica Katarina se uvijek predstavljala kao zakonita predstavnica svoga izgubljenog kraljevstva stalno se nadajući da će se spas ukazati njezinoj nesretnoj zemlji.

Talijanska i rimska javnost ju je s poštovanjem pozdravljala. Kad su službene prilike zahtijevale, pojavljivala se na prijamima, vjenčanjima, vjerskim događanjima, uvijek u pratnji svojih dvorjana. Zanimljivo je da su do nje dolazile vijesti o njezinoj zarobljenoj djeci i da se nije prestajala nadati da će ih vidjeti. Izvori bilježe da je poslala svoje izaslanstvo milanskom knezu Sforzi da posreduje kod sultana za oslobođenje sina, jer je načula da bi ga sultan mogao osloboditi.

Međutim, rezultata nije bilo i kraljica je upirala svoje oči u Nebo za utjehu i spas. Kraljica Katarina je stupila u treći red sv. Franje, po nekim izvorima već u Bosni, a po nekima se to dogodilo u vrijeme njezina boravka u Rimu gdje je usko surađivala s franjevcima koji su bili i svjedoci prilikom pisanja njezine oporuke. Od sedam svjedoka, šest je bilo franjevaca iz samostana Aracoeli u čijoj crkvi je i ukopana.

Svojim životom je kraljica Katarina svjedočila povijest posljednjih desetljeća bosanskoga kraljevstva i nije čudno da je ostala u sjećanju svoga naroda do dana današnjega. Mnoge legende čuvaju sjećanje na nju i svijeća njezine sudbine tiho dogorijeva u srcima svih prognanih sa svojih ognjišta i protjeranih u tuđinu u minulim vremenima. Dan njezine smrti, 25. 10. svečano se obilježava svetom misom na Bobovcu uz prisutnost mnogih vjernika.