Ovo je priča o nama, onako općenito
Piše: Ladislav Aždajić
Kako je teško na zboru građana dobiti riječ, a trebalo bi raspravljati pa i svađati se, ja ću se oglašavati ovako.
Kada sam se vratio kući, 2013. Godine, uvidio sam da ću prvo oko svoje kuće imati što da radim. Odmah sam se dao na te radove. Kako sam se kretao okolo vidio sam da je zid preko ceste šikara. Nisam puno razmišljao nego sam se odmah dao na posao. To sam radio skoro dva dana. Susjedi su to gledali pa su se pomalo i iznenadili kako jednim jednostavnim zahvatom prostor može biti puno ljepši. Prošao je koji dan pa sam vidio da je zid ispod moje njive u istom stupnju, a grane koje iza njega rastu zapravo ga ruše. Uzeo sam alat pa sam krenuo i na taj posao. Međutim srela me je Kata Brđanović i kaže ona meni nemoj to radit uskoro će biti akcija. Kako ona to meni reče osjećao sam se kao da izmišljam toplu vodu.
Prošlo je dosta vremena dok su došli još ljepši dani, jer ja sam se vratio pred kraj zime, a to je moglo biti rano proljeće. Dakle, lijep dan, subota je bila. Tu su trimeri i sve ostalo i nas možda 25-30. Ja sam tu akciju ozbiljnije shvatio pa sam počeo čistiti zid od početka mosta prema Pijesku i to u detalje. To sam radio dok nas nisu prekinuli i dok nije postalo vruće. Zatim smo se uputili prema šadrvanu gdje nas je čekao roštilj. Taj teferič je trajao možda od jedan sat iza podne pa do navečer, dokle je tko izdržao.
Ne znam što je bio tada Mijo Aždajić, ali znam da je u toj akciji važan čimbenik bio. Ne znam je li on poslije toga obišao Sutjesku i uvidio što se uradilo. Mene jest zanimalo, pa sam obišao i nisam bio nešto oduševljen. Malo se ono pored puta kao pokosilo, a korito što nije ni taknuto da i ne pričam.
Dragi moj svijete, što se te subote popilo i pojelo to je bilo za Bogu plakati.
Negdje u tom vremenu Josip Brđanović je dobio izbore za predsjednika MZ-e, ali mu njegovi prethodnici nisu htjeli predati položaj, a ni stanje u knjigama. On je činio sve da bi Sutjeska na nešto ličila. Pratio je i on akcije i kako je vidio da od akcija nema ništa probao je sa mnom. Te godine pošto je vidio kako sam uradio oko svoje kuće, želio je da i ostatak Sutjeske tako uredim. Kako sam ja to radio njemu se i zaista svidjelo pa upitam ga: “Je li se ikada ovako detaljno čistilo”? Odgovori on meni: “Jest, ali ovako detaljno nije”. Još sam neke poslove odradio u dogovoru s njim i sve je iz svog džepa plaćao. Kako sam i sam sudjelovao u akcijama vidio sam da je to najmanje posla. Neki bi da su što bliže gajbi, neki više razgovaraju, neki opet gdje ćemo na ručak, tako da je posla najmanje.
I ja sam ovdje rođen, odrastao pa ovdje i ostajem, ali ovakav nemar ne mogu razumjeti. Rijeku nikako ne bi smjeli zapuštati. Trebamo se zagledati u zidove i koja je ono nevolja napravila, a tek kako su one stepenice izvedene. I, ako je nama teško očistiti onda nam svaka čast.
Ja bih se ovom prilikom posebno zahvalio onima što su davno otišli, a nama ostavili samo ruševine.
Nedavno smo imali zbor građana, gdje nas je bilo možda 25. Naravno, nismo se ništa dogovorili. Bilo je rasprave tko je najzaslužniji za naš dom. Treba znati da od nas najzaslužniji je Meho Kubura. Bio je moderan i jako utjecajan čovjek koji je povezao radnike Termoelektrane i Cementare i možda još neke, tako da je lijepo, ali možda i nije najljepše kao što bi mi to htjeli.
Za blagdan Svih Svetih svašta se radi po spomenicima. Bilo bi lijepo da se i to što skromnije obavlja. Jedne godine mene je Pero Rodić angažirao da poslije Svih Svetih sav taj kič izbacim i to je bila dobra ideja i ja sam to učinio, ali naposljetku sam doživio i veliku neugodnost. Zadnjih godina grade se grobnice i to bez ikakvih propisa. Kako već ima odbor koji brine o tome trebali bi bar slušati te članove. Ja kao nekakav član tog odbora ne bavim se previše grobljem a knjigama pogotovo, a mislim i Peri Rodiću koji to sve radi ne bi trebali stvarati probleme. Članarina od 15 Km ne bi trebala stvarati nikomu probleme. To je dovoljno za koševinu, a neki ni to ne plaćaju. Ima i onih koji sumnjaju u Peru. Dragi moji ljudi Pero Rodić ima pristojnu penziju za naše uvjete i ne treba mu da prlja ruke. Što se tiče članarina i donacija koliko god da se prikupi ima se na što potrošiti.
Kao što je poznato da je propala ideja o gradnji staračkog doma na prostoru stare štale s okolinom (ruševni objekt preko puta Franjevačkog samostana, op. ur.), mene zaista čudi što se svijet odziva i dalje na isti posjed. Moj svijete mi svi imamo terene koji su zarasli pa nam je zbog toga i žao, ali na to ne vrijedi trošiti vrijeme a ni snagu. Bio sam prisutan u šadrvanu kad je jedan svećenik rekao: “Mi bez vas moramo, ali vi bez nas ne morate!”. Onda je najpoštenije reći, svi mi jedan drugome trebamo i tada su svi zadovoljni. Bio sam prisutan također kad je gvardijan fra Željko Brkić rekao da staru štalu treba srušiti kako bi teren poslužio za nešto drugo ali se nije on pitao, nego netko iznad njega.
U blizini Haljinića postoji jedno selo gdje su neki veliki posjed kupili Arapi i tu danas žive. Oni kad ugledaju potočić odmah kupe i ne pitaju pošto košta. Mi u Sutjesci ne trebamo čekati nikakve milijune. Za početak treba nam najviše jaka volja i nešto sitnog alata i vjerujte to dvoje kad se sastanu čuda se naprave.
Prije koju godinu moju kuću su radili ljudi iz Kiseljaka, a mislili su da je tamo najljepše, ali su potvrdili da baš Sutjeska ima neku posebnu ljepotu. Prije par godina na probi župnog zbora reče nam fra Željko Brkić da dolaze neki Britanci da snime našu badnju večer i kako reče, čuli su za Kraljevu Sutjesku i baš ovdje to hoće napraviti.
Nisu bar jednom ljudi me pitali u prolazu ima li ovdje neki restoran. Ja se mogu samo zapitati gdje smo mi u svemu tome. Ako je samo interesantno iz Crkve i u Crkvu, ne moramo ni to. Bio sam član župnog zbora i jedino sam se tako vidio u Crkvi, ali sam i to iz nekih razloga ostavio. Mogao sam i ja onako prolazeći na probe pjevanja. Vidim da se drugi druže s gajbama, pa što ne bih i ja, ali sam ipak nastavio prema Crkvi, jer možda sam gore korisniji. Ići u Crkvu na onakav klasičan način, kao što to ljudi godinama čine; bar ja to ne mogu.
Najčudnije kad ljudi dođu van blagdana i pitaju zašto je ovako pusto? Ja sam usprkos svim poteškoćama tu, a što bi neki rekli, pa što mi i Bog dadne. Pa tako malo Bog, malo ja, pa ostajem zdrav, a što je najinteresantnije normalan – pa probajte i Vi. Naš svijet je napunio krajeve koji su jadniji od ovog našeg, pa neka nije važno za koje pare, ali nama je lakše drugome biti sluga, nego biti kući pa malo i uraditi, ali biti svoj gazda, svoj na svome. Ima dosta onih koji, osim što nisu ništa postigli nego su samo što bi se reklo “Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”.
Bar mi u Sutjesci umjesto da činimo sve da se nečemu nadamo i veselimo i da nam bude lijepo, mnogi rade na tome da se desi neki belaj. Zaista, šteta što smo takvi, jer na kraju ipak svi tonemo u istom brodu. Ide se u Crkvu i to jako skrušeno. Mislim da i od Boga mnogo tražimo, a teško i njemu jadniku s nama.
Prvo vrijeme moga povratka kući mislio sam o drugima pa i sada. Sve je to netko snimao i slao na Internet. To je trebalo biti na moju sramotu. U to vrijeme vidio me je fra Stjepan Duvnjak, pokoj mu duši, što bi rekli, kako ispod Crkve vozim kolica i pita mene idem li u drva. Nisam mu ništa rekao i pita on mene još, radi li u ovoj Sutjesci itko išta osim nas dvojice. On je, kao i što se zna, većinu vremena proveo u radnom mantilu i s alatom u rukama i kad njega kao doktora Teologije to nije bilo sramota, što očekuju ovi što nemaju ni srednje škole ili jedva da je imaju?
Eto, moj svijete, čujemo se u nekim drugim temama. Još jedino da Vam svima, gdje god bili, poželim sve najbolje i najljepše, pa i najpametnije u novoj 2024. godini.
Vaš Rašo
____________________________
