Promatrač iz prošlosti

Bobovac, stari grad bosanskih kraljeva, mjesto u kojem se čuvala kraljevska kruna, ponosno promatra zeleni krajolik bosanskih šuma, kroz koji proviruju visoke i kao isklesane kamene stijene, nijemi čuvari grada.

Kao da je vrijeme stalo, kao da postojeći okoliš ne pripada stvarnosti, svakodnevnici iz koje se izlazi i hodi putem kojim je nekad kraljevska svita prolazila. Posjetitelj ostaje zadivljen ovim drevnim mjestom i svime što ga okružuje. Dah prošlosti, protok vremena i burnih zbivanja na mjestu, koje su pohodile mnoge okrunjene glave ili one koje su to tek trebale postati, izaziva maštu.

Druge zemlje bi iskoristile ovakvu blagodat prošlosti i na svakom koraku bi postavljale slike, reklame i ponude za posjet jednom ovakvom mjestu. Kod nas je pak, drukčije. Ovdje je jedini vjerni stanovnik ovih zidina poskok koji, iznenađen interesom rijetkih posjetitelja, šmugne u mirisno grmlje i trave koje opijaju svojom aromom i svježinom. Svi već znaju za toga čuvara zidina jer duboko skriven u zelenilo gustiša pomno prati korake koji se svojom sjenom nadvijaju nad njegov mir. Neće biti ugodno neopreznom posjetitelju ako mu noga zaluta s puta.

Ako se u ovaj grad dolazi od kanjona rijeke Bukovice, znalačko oko će primijetiti staze i stepenike zarasle u grmlje i vidjeti male zaravni unutar stijena gdje se skrivala izvidnica i pomno pratila korake nenajavljenih gostiju. Cijelim usponom do grada, bilo je više ovakvih stražarskih mjesta koja su neprimjetno uhodila tuđe, dobronamjerne ili zlonamjerne korake i posebnim znakovima davala informacije gornjim postajama o kretanju neznanaca. Ništa se nije moglo iznenada dogoditi ovom gradu koji je bio pticama i šumskim životinjama prijatelj dijeleći s njima planinske vrhunce. Orlovske oči budno su motrile zbivanja danju, a noću bi huk sove preplašio nesmotrenoga putnika potičući stražu na veću budnost.

Prosto je grijeh i neoprostiva činjenica da stanovnici Bosne i Hercegovine ne upoznaju bolje svoju prošlost i ne budu joj bliskiji. Također je neoprostivo ne uvesti posjet ovom kraljevskom gradu u planiranje školskih ekskurzija. Tu se treba održavati sat povijesti, a ne u učionicama. Tu djeci treba pokazati svakovrsno bogatstvo naše zemlje i to je mjesto na kojem se zemlja uči voljeti. Poneke škole provode ovakve programe izobrazbe, ali većina ih za Bobovac čuje iz nekih dokumentarnih emisija ili od stranaca koji bolje od njezinih stanovnika znaju povijest Bosne i Hercegovine, dakako onih koji žele nešto više naučiti o dalekoj prošlosti ove zemlje, koja i zbunjuje i očarava u isto vrijeme.

Kraljeva Sutjeska, koja je s Bobovcem činila sjedište dvaju bosanskih kraljeva iz dinastije Kotromanića, Tvrtka i Tomaša, također, u tišini trpi i gleda kako njezino stanovništvo odlazi i polako zaboravlja svoja stoljetna ognjišta. Tko će, za još malo vremena, nositi crne rupce za kraljicom Katarinom. Uspomena na nju ostat će samo na starim slikama jer i sjećanja koje su stanovnice ovoga mjesta brižno njegovale, nestat će skupa s njihovim fizičkim nestankom. Još jedino franjevački samostan odolijeva vremenu i stalnim zlogukim predviđanjima da ovdje nema budućnosti i da je negdje drugdje bolje. Vjerojatno će, ponukani iskustvom, ovi vjerni čuvari bosanske tradicije i prošlosti, znati umiriti nespokojne kao toliko puta dosad tijekom povijesti i dati im nade u trenucima straha i nelagode.