U Švicarskoj je imao sve – novac, ženu, djecu… Ali srce ga je uvijek vuklo domu, vratio se i jedini je stanovnik sela

Piše Damir Tolj / Slobodna Dalmacija / Foto: Tom Dubravec – Cropix

– Sretan sam, nekad sam sa sobom popričam, obično navečer, kad legnem, pa zaključim da sam oživio selo, a bilo je mrtvo! Sretan sam bez obzira na muku, tegobe i nevolje koje su me pratile, bez obzira na svakakve i svačije komentare…   

Sam kao prst u udaljenom gorskom selu. Poharanom, opustošenom, zaraslom. Eno ga blizu jednog kilometra u vis od razine mora, ali u bosanskim planinama – 140 zračnih kilometara od najbliže jadranske obale u Makarskom primorju – na prijevoju između Kraljeve Sutjeske pokraj Kaknja i vareške općine, bliže Sutjesci, ali pripada Varešu.

Selo se zove Kopijari, on je Viktor, a ovo je priča o povratku i povratniku. Nije to onaj holivudski “Povratnik”, ni oskarovac Leonardo DiCaprio koji ga je na filmu utjelovio, mi smo samo obišli tek jednog našeg, domaćeg i običnog, domestica vulgaris, bosanskog povratnika, Subašić mu je prezime.

– Bilo je u selu četrdesetak kuća, sve katoličko, po nacionalnosti hrvatsko stanovništvo, a danas u Kopijarima živim samo ja…

Iz jame u ‘Švicu‘

Nije namjera ovog teksta zbrajati i oduzimati, vagom mjeriti tko je komu prije, a tko kasnije rodbinu spominjao, tko je više, a tko manje patio, stradao, zločina počinio ili podnio, kuća spalio, životinja i ljudi pobio, nema to smisla, nije ga imalo ni dosad, već nam je namjera bila pokazati da života može biti i poslije smrti, pa i tamo gdje proplamsaje preporoda nikad ne biste očekivali.

– Ja sam u Švicarsku otišo prije rata, 1989. godine, za poslom. Prethodno sam neko vrijeme radio u kakanjskom rudniku mrkog uglja, rudar bio u jami na Haljinićima. Vratio sam se kući prije nekoliko godina: sve više me to vuklo, tako sam odlučio, shvatio da se ovde najviše vidim, tu mi je najljepše. U Luzernu mi je ostala obitelj, supruga i djeca, ako ste čuli za Luzern, lijep grad, ko i svaki u Švici…

Što to Luzern nema, a pusti Kopijari imaju?

– Nema dušu, nema moje srce, razumiješ, moje je srce na mojoj planini! Tamo sam ja sve sredio, u Luzernu, materijalno bio situiran, nisam se ja ovamo vratio zato što u Švici nisam uspio, nego sam ja htio kući svojoj doći…

Nije Viktor nikakav vuk samotnjak, čudak, osobenjak s vrha brda, nedostaje mu obitelj, djeca, dvoje ih ima, i troje unučadi. Zasad troje, kako kaže.

– Dolazio sam ja povremeno i prije, još tamo od 1996. i 1997., svake godine dođi po nekoliko puta, kako se moglo…

Pa što si zatekao?

– Ništa! Ničega nije bilo, ko poharano! Sve zaraslo, ruševine strše, mnoge i potpuno obrasle, više se i ne vide. Nisam ja tu imo ničega, a sestra je imala kuću dolje u Kraljevoj Sutjesci, na kakanjskoj strani. Kod nje bi prespavo. Budi u Kopijarima preko dana, a navečer treba na konak. Ma dosta je toga, reko, moram ja nešto napravit ovde. Najprije tek da se imam gdje okupat i prespavat, pa dalje malo-pomalo.

Grob ispod dva metra snijega

Kaže Viktor da Kopijari prije rata nisu imali put, nešto malo s jedne strane, ali dočim kiša udari – nema teorije da se možeš probiti.

– Ko je tada konja imo taj je gazda bio! Inače, sve na leđa i uzbrdo. Škole nije bilo, djeca išla tri kilometra dolje u Dragoviće. Malo dalje su Mijakovići. Sjećam se dobro, 1984. godina, zimska Olimpijada u Sarajevu bila, dva su metra snijega pala na Kopijarima, a susjeda jedna umrla i treba je nosit uz onu stranu do groblja. Najprije razgrni onaj snijeg da dođeš do zemlje, pa onda u smrznutu zemlju.

Sve je, veli, o svom trošku sam napravio, nije mu nitko ni obnavljao ni pomagao, nikakva zajednica, općina, županija, federacija ili država. Mukotrpno, nego kako drugačije. Proveo je Viktor kroz šumu i vodu: gore, nešto iznad tisuću metara nadmorske visine ima izvor pitke vode, ma ima ih tuda na više mjesta, pa prirodnim padom do u načinjen bazen, a onda do u kuću.

– Ima vode za čitavo selo, samo što u selu nema nikoga! Al će bit! Eno, vidiš onu kuću dolje, ljudi žive u Njemačkoj, a htjeli bi da je kompletnu obnove, pa još jedni susjedi kreću, brat mi rođeni isto želi. Znači, ipak ima nekakva pomaka…

Iz Viktorove kuće lijepo se dolje vide bobovička kapela i ostaci Bobovca, tvrdog kraljevskog grada Kotromanića, čijim je padom 1463. godine dokinuto Bosansko Kraljevstvo rukom osmanskog sultana Mehmeda II. Osvajača, a ta jedina bosanska dinastija narodne krvi, rečeni Kotromanići, vladala je iz Bobovca i obližnje Kraljeve Sutjeske, nazivajući je “naše stolno misto”, gdje fratri franjevci iz provincije Bosne Srebrene, stoljećima čuvaju uspomenu na kraljicu Katarinu Kosaču, o čemu ste prethodnih dana mogli pročitati u prva dva nastavka tematskog reportažnog serijala.

Da nisu samo na Fejsbuku

Iznad Kopijara, gdje je nekoć bila ledina – stadion, kako ga i danas zovu – tu su Viktor, braća mu i ekipa izveli jednu dugačku sjenicu, pokrivenu drvenom građom i crijepom, na betonskim stupovima i s betonskim stolovima, odakle pogled puca na to, danas ipak ljepše gorsko igralište. To im dođe kao društveni dom na otvorenom.

– Nema kud nas nije rasulo, gdje nas nema – Amerika, Kanada, Australija, Švicarska, Njemačka, Hrvatska… pa da se više ne sastajemo samo na Fejsbuku, odlučili smo uradit ovaj objekt za druženje. I zaživjelo je, okupimo se svake zadnje subote u sedmom mjesecu, ljudi već i godišnje odmore planiraju prema tom okupljanju. Služi se misa, položimo cvijeće, upalimo svijeće poginulima i umrlima, spremimo ručak. Bude i muzika! Groblje smo sredili, kapelu uradili, obilježje poginulima postavili…

 

Trenutačno je Viktoru i njegovima glavna preokupacija kako riješiti afalt do sela. Trebalo bi asfaltirati ukupno oko pet kilometara, nešto s kakanjske, odnosno sutješke strane, a nešto s vareške. I kroz samo selo! Guraju, traže, mole, kume, obilaze. Imaju tvrdo obećanje zeničko-dobojske županije, kojoj pripadaju, odnosno nadležnog kantonalnog ministra, da će u najskorije vrijeme srediti prvi kilometar, ovaj u selu, to da im je prioritet.

Što te goni naprijed?

– Ljubav prema selu i svaka ova kopijarska travka. Skužio sam ja, kad uslikaš jedan onaj planinski cvijet s Kopijara i staviš ga na internet, komentari se sami nižu! Pa ko će zaboravit svoje!