Tajne nestalog srednjovjekovnog kraljevstva

Preuzeto iz Večernjeg lista, Obzor – politički magazin, subota, 31. listopada 2026., str. 44–45.

Piše Dražen Klarić

U franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci u sklopu Dana kraljice Katarine

Zbog zle urote drevnog neprijatelja čovjek je osuđen na smrt… a kraljevstvo je, silom i tiranijom nevjernog Turčina, oduzeto. Tim je riječima bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić 20. listopada 1478. godine u Rimu započela svoju posljednju volju, dokument koji danas, pet stoljeća poslije, otvara tajne nestalog srednjovjekovnog kraljevstva.

Ova oporuka, u kojoj posljednja bosanska vladarica dinastičku ostavštinu dijeli između papinstva i vlastite islamizirane djece, objavljena je prvi put u cjelovitom prijevodu unutar novoga Zbornika znanstvenih radova: Posljedice nestanka Bosanskoga Kraljevstva, predstavljenoga u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci u sklopu Dana kraljice Katarine.

Zbornik – rezultat međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Mostaru u povodu 600. obljetnice rođenja kraljice Katarine – uredili su dr. sc. Anto Ivić i prof. dr. sc. Dijana Pinjuh s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. U izdanju Sveučilišta u Mostaru i HKD-a Napredak, publikacija donosi 17 znanstvenih radova o demografskim i političkim lomovima 1463. godine, no dragulj je izdanja nesumnjivo transkripcija kraljičine oporuke sačuvane u vatikanskom arhivu.

Analizirajući njezinu građu, pred nama se razotkriva iznimno složen geopolitički i intimni mozaik žene koja je iz rimskog izgnanstva u četvrti Pinea, u sjeni crkve sv. Marka, pokušala spasiti više od vlastite imovine – pokušala je spasiti državu.

Oporuka koju je zabilježio bilježnik Antun Jurjev iz Slavonije, prezbiter Splitske biskupije, te klerik bazilike Svetih apostola u Rimu i javni bilježnik s carskom ovlašću, prepuna je snažnih pravnih i emocionalnih formulacija. Izdvojili smo pet ključnih citata koji najbolje oslikavaju njezinu borbu i slojevitost dokumenta:

O izdaji i gubitku krune: “Imajući na umu da je zbog najokrutnijeg neprijatelja kršćanske vjere, Turčina, u minulo vrijeme bila protjerana i lišena Kraljevstva Bosne silom i tiranijom, ipak zbog toga nije i ne gubi pravo na navedeno Kraljevstvo…” Katarina ovdje odbija prihvatiti posljedice turske okupacije. Pravno i simbolički, ona se čvrsto drži krune jer pad države za nju ne znači i nestanak njezina suvereniteta.

O djeci i prelasku na islam: “…koje joj pripada zbog nesposobnosti i neprimjerenosti njezine zakonite i prirodne djece s pokojnim kraljem Bosne Tomašem, izazvane njihovim pristupanjem muhamedanskoj sekti.” U ovim je riječima sažeta njezina majčinska, ali i politička bol. Princ Žigmund i princeza Katarina, zarobljeni nakon pada Bosne, primili su islam, što kraljica bez okolišanja naziva “muhamedanskom bljuvotinom”.

O uvjetnom vraćanju prijestolja: “…ako se sin Žigmund… istinski i u potpunosti napusti muhamedansku bljuvotinu u kojoj se trenutno nalazi i vrati se pravoj kršćanskoj vjeri, tada se njemu u potpunosti… vrati navedeno Kraljevstvo…” Unatoč golemu razočaranju, ona ostavlja otvorena vrata. Svojoj djeci pruža priliku da se vrate kruni, ali isključivo pod uvjetom potpunog napuštanja nove vjere i povratka kršćanstvu.

O prepuštanju Bosne papi u slučaju neposluha: “Međutim, Apostolska Stolica imala bi puno i slobodno pravo raspolagati navedenim Kraljevstvom, njegovim pravima i titulom prema vlastitoj volji i nahođenju, kao da se radi o njezinom vlasništvu…” Ako djeca ustraju u islamu, Katarina povlači radikalan politički potez: bosansku krunu i teritorij pravno prebacuje na papu i Svetu Stolicu, osiguravajući da zemlja ne ostane bez legalnoga zapadnog zaštitnika.

O moralnoj savjesti i dugovima: “…te je prije svega željela i naložila da se njemu i svima ostalima podmire ti dugovi.” Unatoč visokom kraljevskom statusu, Katarina je u Rimu živjela u skromnim i teškim uvjetima. Njezina stroga odredba o namirenju posuđena novca (od dvorjanke Paule ili vjerovnika Luke Vukičevića) svjedoči o njezinu moralnom integritetu, ali i društvenom položaju tadašnjega političkog izbjeglice.

Ovaj testament ujedno funkcionira i kao vjeran portret njezina neposrednog rimskog okruženja te šire političke scene toga doba. Među ključnim figurama ističe se sama kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, žena iz moćne hercegovačke obitelji koja je nakon 1463. godine postala simbolom otpora – ne samo Bosanskoga Kraljevstva već u tom trenutku i kršćanskog Zapada.

Katarina je bila kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, a za bosanskoga kralja Stjepana Tomaša udala se 1446. godine. Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine sklonila se u Dubrovačku Republiku, odakle je dvije godine poslije otišla u Rim. Sve do smrti sudjelovala je u pokušajima organiziranja protuosmanskih pohoda i oslobođenja Bosne, a posljednje godine života provela je kao redovnica trećoretkinja u franjevačkom samostanu Ara Coeli u Rimu.

Tu su i njezina djeca, princ Žigmund i princeza Katarina, koji su odvedeni na sultanov dvor, gdje je Žigmund izgradio iznimnu osmansku vojničku karijeru. Odgojen u Carigradu, prešao je na islam i uzeo ime Ishak. Godine 1485. postao je sandžak-beg pokrajine Karasi (Anatolija).

Svoju je novu lojalnost na najdramatičniji način potvrdio na bojištu – povjesničari pretpostavljaju da je Žigmund najvjerojatnije sudjelovao u Krbavskoj bitki 1493. godine, onom istom tragičnom sukobu u kojem je izginuo cvijet hrvatskoga plemstva. U turskoj je povijesti ostao zapamćen kao Ishak-beg Kralı-oğlu (Kraljević).

Značajnu ulogu ima i papa Siksto IV. (Francesco della Rovere), poglavar Crkve od 1471. do 1484. godine, koji je Katarini osigurao smještaj i redoviti prihod, a kojemu ona povjerava sudbinu krune. Povijest će ga pamtiti i po tome što je dao sagraditi glasovitu Sikstinsku kapelu.

Svoju obiteljsku liniju Katarina nastoji zaštititi ostavljajući sinu Žigmundu očev kraljevski mač ukrašen srebrom, uz uvjet da – ako se Žigmund ne vrati pravoj kršćanskoj vjeri – taj mač pripadne Balši, sinu njezina brata Ladislava.

Vladislav (Ladislav) Hercegović Kosača (oko 1426. ili 1427. – 1490.) bio je bosanski knez i vojvoda čiji je život obilježila dinamična politička aktivnost te česti sukobi i pomirenja s ocem. Od 1453. godine često je balansirao u službi Osmanlija, Mlečana i hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, koji mu je 1469. godine darovao utvrde Veliki i Mali Kalnik kraj Križevaca, čime se ova velikaška obitelj trajno seli na slavonski prostor.

Nakon Vladislavove smrti 1490. godine obitelj je znatno osiromašila, no njegov sin Balša nastavio je obiteljski kontinuitet na sjeveru. Balša se već 1463. godine spominje, zajedno s djedom Stjepanom, u službi kralja Matije Korvina. Od 1461. do 1469. godine boravio je s majkom Anom Kantakuzen na dubrovačkom području sve dok ih otac Vladislav nije pozvao na novoosvojenu baštinu na Kalniku.

Balša je ubrzo preuzeo aktivnu ulogu među slavonskim plemstvom; tako je 1476. godine s majkom potvrdio povlastice stanovnicima grada Brezovice, a 1492. godine spominje se među hrvatskim velikašima koji su dali pristanak da se Maksimilijan I. Habsburški izabere za hrvatskoga kralja. Na Kalniku se u izvorima spominje još 1510. godine, a njegov sin Petar Balša također je nastavio živjeti na tom imanju, ostajući zabilježen kao dio posljednjih generacija nekada moćne dinastije.

Katarininu oporuku u djelo provode vjerni izvršitelji – dubrovački kanonik Matija de Raguis, dvorjanka Paula Mirosava Mirkovića i upravitelj dvora Radič Ivan Klešić.

Ova oporuka nadilazi okvire suhoparnoga pravnog spisa i predstavlja vrhunski politički manevar. Katarina je bila svjesna da su joj djeca izgubljena za kršćanski svijet, no umjesto da dopusti da njezina titula i pravo na Bosnu nestanu u vakuumu, ona ih poklanja papi.

S jedne je strane to bio politički i geostrateški manevar za očuvanje državnosti putem jedine preostale globalne sile – Vatikana. S druge strane, rigorozan ton prema vlastitu potomstvu oslikava svu okrutnost povijesnih okolnosti u kojima su obiteljske veze pucale pod naletom civilizacijskih i vjerskih ratova.

Kroz šire slojeve ovoga dokumenta jasnije se ocrtava i europski kontekst u kojem je bosanska kruna tražila utočište. Rim je u drugoj polovini 15. stoljeća bio središte papinske diplomacije, ali i utočište brojnih istočnih vladara i velikaša koje je osmanski prodor izbrisao s karte.

 

Kraljica se u tom okruženju postavila s izuzetnom vještinom, prepoznajući da preživljavanje ideje bosanske državnosti više počiva na papinskim dekretima nego na fizičkoj moći koje više nije bilo. Njezina odluka da imenuje Svetu Stolicu univerzalnim baštinikom bila je dalekovidan korak kojim je Bosnu pravno zadržala na europskim kartama u trenutku kada su njezini teritoriji već nepovratno tonuli u osmanski pašaluk.

Pritom valja istaknuti i duboku simboliku kojom je protkan svaki redak njezine posljednje volje. Darivanje kraljevskog plašta i relikvija ne predstavlja puku podjelu imovine, već svjestan čin duhovne oporuke i spašavanja identiteta.

Dok relikvije šalje u franjevački samostan u Jajcu – šaljući neraskidivu poruku otpora i trajne prisutnosti franjevaca kao čuvara narodne opstojnosti na ognjištima predaka – svoj liturgijski inventar prepušta crkvi sv. Jeronima u Rimu, mjestu okupljanja slavenske dijaspore. Time kraljica uspostavlja čvrst most između prognanih sunarodnjaka u Italiji i onih koji su ostali pod turskom čizmom.

Taj dvojni identitet njezina nasljeđa svjedoči o svijesti da vjera i tradicija čuvaju jezgru naroda i onda kada država u klasičnom smislu riječi prestane postojati.

Objavljivanjem ovoga prijepisa u novom zborniku iz Kraljeve Sutjeske znanstvenici su skinuli još jedan veo s tajni posljednjih dana bosanske kraljevine, podsjećajući nas da povijest nisu samo datumi i bitke već i ovakvi duboko ljudski, potresni dokumenti.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić ostaje zapamćena ne samo kroz legende i hodočašća, već ponajprije kroz ovakve izvore – kao državnicu koja je i u izgnanstvu, suočena s najvećim osobnim i nacionalnim lomovima, imala snagu misliti na budućnost svojih sunarodnjaka i pravnu postojanost svoje domovine.