Profesor Veselko

Piše: Mijo Franković

Sedmog siječnja ove godine u Mostaru je preminuo Veselko Koroman, bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i u Sarajevu.

Društvo književnika ga je predložilo za Nobelovu nagradu 2017. i 2018. godine. Autor je nekoliko stotina pjesama koje su prevođene na više svjetskih jezika.

Ove kratke njegove životopisne napomene neophodne su za predstavljanje njegova umjetničkog habitusa u kojima je onaj početni pjesnički stratum, možda i najvažniji, utemeljen na dijelu Sutješkog kraja. Daleke 1960. došao je u Osnovnu školu „Ilija Lukić“ u Ričici, a koja je nakon par godina preseljena u Podbjelaviće u novu zgradu.

Najvjerojatnije je prve svoje poetske uratke skladao negdje na dolinskoj terasi Dužice ispod starog Haljinskog groblja i na livadskom platou ušća potoka Voljevac u Trstionicu, nedaleko od rudničke Samačke gdje je stanovao.

Za vrijeme zimskog raspusta jedne godine vraćao sam se s rudničke haudine s punim sepetom ugljena, sreo me je pored škole, pozvao u školsku biblioteku i dao knjige „Oliver Tvist“ od Dickensa i „Gorko Sunce“ A. Vuletića. Sanjkanje sam morao propustiti radi čitanja tih debelih knjiga.

Veoma mi je u živom sjećanju zajednički izlet ili put u Franjevačku gimnaziju u Visokom 1960. Put se odnosio na posjetu fra Ignaciju Gavranu, profesoru Franjevačke gimnazije, koji mu je trebao dati neku knjigu radi njegova nekog autorskog rada. Bilo je ljetno ferije i fra Ignacijeva soba se krečila. Na sredini sobe bila je složena ogromna kupa kao plast sijena, knjiga. Fra Ignacije je zagrnuo rukav svog habita, gurnuo duboko ruku u tu nabacanu papirnu gomilu, a s licem okrenutim prama profesoru Veselku i najednom je glasnije pobjedonosno uzviknuo „Evo je!“. Zaista je bila knjiga koju je trebao prof. Veselko.

Siguran sam da je dinamički nukleus njegove pjesničke naracije induciran u dugim šetnjama pored starog haljinskog groblja, pored ričićkog potoka Voljevac i susjedne Trstionice.

Koncem prošlog stoljeća sreo sam ga na autobuskom kolodvoru u Mostaru. Prišao sam mu, predstavio se i deklamirao mu njegovu pjesmu „Sok od velebilja.“ Takvu neizrecivu radost susreta oslikanu na ljudskom licu, teško čovjek može zaboravit. To je postalo za mene trajni spomenik najljepših sjećanja.

U vrijeme studentskih dana u crkvi Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu jednog prijepodneva također sam sreo profesora Veselka. Bio je u stanju duboke meditacije i nije ništa primjećivao oko sebe. Možda je pokušavao na karizmatski način modelom kontemplacije naći zajedništvo čovjeka i prirode u sivilu prolaznosti, tražeći nadmoć Gospodara vremena i prostora.

U više pikturalnom istraživačkom oplemenjivanju svoga poetskog izražaja, ta misija njegova ovozemaljska je bila stalnost ili konstanta njegova pjesničkog stvaranja.

Izražavajući počast ovom pjesničkom velikanu u njegovu Eshatonu, njegova pjesnička muza je silazeći s pjesničke gore Parnas ostavila dio sebe i u sutješkim krajolicima, po volji Gospodara svjetova.