Bilješke o radosti

Piše: Mijo Franković (naslovna fotografija/ilustracija)

Naravno, da su to moje osobne bilješke ili zapisana sjećanja na temu radosti. Bojeći se da se ne zapetljam u teološke probleme o ovoj temi ipak moram navesti biblijsku poruku „da je radost dar Duha Svetoga,“ (Radujte se u Gospodinu uvijek!, Fil 4,4).

Jedan od mojih sutjeških vjeroučitelja pedesetih godina prošlog stoljeća, fra Nenad Dujić, poslije svakog vjeronaučnog kursa sjedao bi za stari rasklimani harmonij i nešto nam odsvirao. Tako smo svi morali naučiti pjesmu „Stoj čvrst mi krsni zavjete.“ Pjesma je molitva, bile su njegov zaključak svakog našeg vjeronauka.

Zamjenik „đačkog meštra“ u sutješkom novicijatu sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, fra Andrija Zirdum, po dopuštenju oca Gvardijana ostajao bi iza pučke mise s prisutnim pukom da uvježbava pjevanje oko pola sata, pa tek onda je slijedila pjesma „O, Marijo, Marijo…“.

Negdje u Adventu, kada je uvježbavao Božićne napjeve s „kufeta“, daje važnu napomenu „kada pjevamo, moramo se radovati“.

Značajna osoba u mojem životopisu iz studentskih dana fra Ljubo Lucić i nezaboravni studentski kateheta šezdesetih godina prošlog stoljeća gotovo svako predavanje utorkom u 19 i 15 sati poslije Antunovske pobožnosti na Bistriku (Sarajevo) započinjao je stihom zabavne pjesme beogradske pjevačice Lole N., „Samo kap veselja tražim, …“ ističući da je ta kap mala, neupadljiva i teško dostupna čovjeku naših dana.

Sličan pristup imao je i studentski kateheta p. Vlado H. u crkvi sv. Ćirila i Metoda (Seminarij), uvijek napominjući da predavanje nije uspjelo ako se na bilo koji način nismo nasmijali.

Na promociji svoje knjige „Socijalizam i religija“ prof. Esad Ćimić u sali tadašnjeg Narodnog univerziteta, u jesen 1966. osvrće se i na fenomen radosti, riječima da mnogi vjernici koji dođu sa sela u grad prestanu ići u crkvu jer pred sarajevskim crkvama nije igralo kolo kao što je to u njihovom mjestu poslije svete mise.

Prigodom domjenka, poslije jedne mlade mise u mojoj Sutjesci, u samostanskom predvorju, „moderator“ ovog izvanjskog dijela slavlja, nepremašeni fratarski zavičajac i bosnoljubac fra Krešo A., uz početnu zdravicu upozorava prisutne da ne piju zajedno rakiju i vino, u protivnom nećemo moći pjevati, a bez pjevanja ova sofra nije kršćanska.

Jednom svom franjevačkom prijatelju iz prošlog stoljeća ispričao sam jednu šaljivu zgodu vezanu za samostanski život. Riječ je o peračima prozora na vanjskim pročeljima samostana. Gvardijan im je odredio koja dva prozora ne smiju prati. Međutim znatiželja perača je bila jača i oni su oprali i te prozore. Poslije su se ispričali gvardijanu i on im je morao objasniti razloge. Moj fratarski ujak se je gotovo onesvijestio od smijeha. Poslije toga me je znao nazvati u kasno doba noći da mu to ponovo ispričam, jer mu san neće na oči. I svaki put se grohotom smijao spuštajući slušalicu iz ruku.

Jedan moj stari prijatelj, politički uznik, ispričao mi je jednu zgodu s dugogodišnjim kakanjskim župnikom vlč. Divićem. Župnikovao je u tri različita politička sustava ili kroz tri države; za narod i čaršiju on je bio veliki čovjek i svi su ga zvali, samo „pop Divić“. Naime, kada je travnja 1945. uspostavljena nova vlast pred ured novog poglavarstva došlo je mnogo značajnih ljudi da izraze svoju lojalnost novim dunjalučkim gospodarima, a među njima i „pop Divić“. Kada je vlč. Divić došao na red da uđe u ured Načelnika Grada, novi politbirovac je povikao „Šta je pope, nema više Boga, od danas sam ti ja Bog“. „Pop Divić“ se nije dao zbuniti i „pop Divić“ kao hladnokrvni poliglota je otvorio vrata i povikao prisutnom narodu u hodniku, „Narode, hodite, vidite Boga“. Prisutni strah iščekivanja zamijenio je gromoglasni smijeh.

Na svečanom objedu prigodom blagoslova temelja kakanjske crkve 1963. godine, jedan od najuglednijih intelektualaca našeg kraja je održao besjedu rekavši da će ovaj objekt crkve „na moju i vašu radost“ služiti za odgoj naroda i ukras grada. Aplauz je bio frenetičan, a kome sam doprinio i ja s graditeljskim koordinatorom ovog zdanja Stipicom B. koji je sjedio s moje druge strane.

Budući da ne volim nikakve stereotipne zaključke, neka ovaj bude drugačiji, kao moj prilog Adventu i Univerzumu Radosti.