Medijska pismenost i odgovornost

Što je zapravo medijska pismenost?

Prema definiciji na koju se mi u radu najviše oslanjamo, medijska pismenost uključuje vještine pristupa medijima, što znači da se znamo i služiti uređajima kojima pristupamo medijima, ali i razlučivati kako doći do onih informacija koje tražimo, zatim vještine kritičke analize i vrednovanja medijskih sadržaja te vještine stvaranja medijskih sadržaja i njihova odašiljanja. Zapravo, rekla bih da su sve te vještine nama potrebne kako bismo se medijima mogli služiti za svoje dobro i dobro drugih i da bismo iskoristili njihove pozitivne utjecaje, a s druge strane se zaštitili od potencijalno negativnih utjecaja medija.

Jeste li mišljenja kako je suvremenom društvu danas ponajviše potrebno medijske edukacije?

Da, svakako je potrebna medijska edukacija. Recimo, ako govorimo o djeci, jedno istraživanje u Hrvatskoj pokazalo je da preko 80 % roditelja smatra da bi medijska pismenost, odnosno medijsko obrazovanje, trebalo biti dio sustava obrazovanja. Većina ih je također rekla da kad bi postojao izborni predmet koji bi se bavio medijskim obrazovanjem, da bi oni upisali svoju djecu. Dakle, roditelji prepoznaju tu potrebu. No nije medijska pismenost potrebna samo djeci. Potrebna je roditeljima, nastavnicima i odgojiteljima da bi oni mogli medijski odgajati djecu, ali i svim odraslim osobama da bi se mogli snalaziti u ovom našem medijskom okruženju.

Trenutno nas je globalno zahvatila pandemija koronavirusa i sve više smo usmjereni na medijske informacije, kako putem javnih servisa tako i putem interneta na kojemu do nas dolaze vijesti iz različitih izvora. No u redovnim okolnostima čini se kako su različitim medijskim sadržajima najviše izložena djeca. Kako ih zaštititi na internetu?

Kada govorimo o sigurnosti na internetu, ali i općenito o medijskoj pismenosti, stručnjaci ističu da bi trebalo s obrazovanjem o sigurnosti na internetu i utjecaju medija započeti već od trenutka kada djeca počnu koristiti medije, tj. već u predškolskoj dobi. U toj prvoj dobi jako je važna uloga roditelja. Jedan poziv koji mi često ponavljamo je da se roditelji uključe, da se zainteresiraju za to što njihova djeca slušaju, gledaju ili čitaju na internetu, da budu što je više moguće uz njih u tome, a ne da ih prepuste da se sami snalaze u tom svijetu. Roditelji tu mogu ponuditi svoje životno iskustvo, čak i ako nemaju puno vještina vezanih uz, recimo, digitalne medije. Puno roditelja misli da su zapravo djeca spretnija i bolje informirana o tome kako mediji rade od njih samih, što često jest točno, pa je tu, osim toga da ponude svoje životno iskustvo, važno da roditelji ipak budu spremni i na neko dodatno istraživanje i na to da se sami educiraju kako bi svojoj djeci mogli pružiti što kvalitetnije vodstvo u svijetu medija. Nakon roditelja dolaze odgojitelji u dječjim vrtićima i nastavnici u školama koji bi trebali poticati kritički odnos prema medijima, odgovorno i sigurno korištenje interneta i s djecom razgovarati o njihovim iskustvima u tom medijskom okruženju.

Složit ćemo se kako su upravo roditelji najodgovorniji za upoznavanje djece s medijskim sadržajima, no često se dogodi da ni oni sami nisu dovoljno pismeni. Može li uvođenje medijske pismenosti kao školskoga predmeta biti jedno od rješenja za ovu vrstu problema?

To je svakako važno kako bi sva djeca imala jednake mogućnosti za učenje o medijima, odnosno za razvoj vještina medijske pismenosti. Mnogi roditelji sami dosta znaju, uključeni su i potiču te vještine kod svoje djece. Činjenica je ipak da se mnogi od njih ni sami ne snalaze. Stoga, da bismo bili sigurni da su ta znanja jednako dostupna svoj djeci, jako je važno da se i u obrazovnom sustavu posveti pažnja medijima i medijskoj pismenosti.

Svjesni smo i koliko mediji imaju veliki utjecaj u modernom društvu, čak i do mjere manipuliranja ljudima. Što mislite, zloupotrebljava li se danas taj utjecaj?

Mislim da se dijelom zloupotrebljava, kao što se i prije događalo. Postoji tu dosta prostora za razne zloupotrebe i promoviranje različitih interesa, a u ovoj trenutačnoj situaciji poseban problem je upravo zlouporaba ljudskih strahova, nesigurnosti, neizvjesnosti, situacije u kojoj nismo sigurni što se događa, kako bismo trebali postupati, pa onda neki pojedinci i organizacije koriste tu priliku da manipuliraju dodatno ljudima i na taj način ostvaruju neke svoje interese. Tu prvenstveno mislim na različite dezinformacije koje se šire na internetu, društvenim mrežama ili pak oglase koji iskorištavaju ljudsku potrebu da nađu neku sigurnost.

Danas su nam vijesti nadohvat ruke. Tako bismo slikovito rekli jer se često prenose putem objava na društvenim mrežama. Kolika je opasnost od prenošenja lažnih vijesti danas?

Ta je opasnost baš velika i upravo u ovoj situaciji izražena, iako je postojala i prije. Jer na društvenim mrežama smo skloni reagirati, znači lajkati, komentirati, dijeliti one objave koje potvrđuju naša postojeća uvjerenja i stavove pa nam pogotovo u tim situacijama ni ne padne na pamet da ta priča ili tvrdnja možda uopće nije istinita. Isto tako, aplikacijama za dopisivanje poput WhatsApp-a vrlo lako se mogu proširiti dezinformacije jer ljudi od svojih prijatelja kojima vjeruju dobiju neku informaciju i onda ju možda u dobroj namjeri podijele s drugim prijateljima kako bi saznali kako se zaštititi od koronavirusa, kako provjeriti jesi li bolestan i slično. Uglavnom, u ovoj situaciji pogotovo je važna medijska pismenost da bismo znali koliko je važno provjeriti izvor informacije prije nego što ju podijelimo. Ako se u članku ili objavi poziva na nekakvoga stručnjaka, trebamo provjeriti postoji li zaista ta osoba, je li ona zaista stručna za to područje o kojem se govori. Ako se spominje istraživanje, potražiti direktno to istraživanje. Ima puno situacija u kojima je sada jako važno zastati, zapitati se i ako imamo vremena i volje, zaista se posvetiti i provjeri informacije, a s druge strane barem odlučiti da nećemo dijeliti ništa za što nismo sigurni da je točno.