Dileme oko mjesta novogradnje

Godine 1888: Pošto je ovaj starodrevni samostan klonuo (sic), tako da se u njemu nije više stanovati moglo, oci ovog samostana mnogo se zabrinuše kako i gdje da ga grade. Mišljenja se razdijeliše u dvije stranke.

Jedni htjedoše ostaviti prastaro mjesto pa novi samostan sagraditi na Bistriku u Aljinićima. Ta je stranka u početku bila pretežnija, budući da ju je predvodio tadašnji gvardijan fra Ivan Grubešić. On je s tim ciljem poslao dopis na Definitorij, pribavio zemljište na Bistriku davši za njega druga stara zemljišta koja nisu bila carskom porezu podvrgnuta i kupivši nova koja su podvrgnuta zakonu dancije. (Naime, mi fratri za vrijeme turske vlasti ni na jedno zemljište nismo plaćali porez, ali kada je Austrija Bosnu zauzela, sva zemljišta kupljena od godine 1879. bila su podvrgnuta zakonu o porezima.) Isti je gvardijan sa svojim diskretima pribavio plan iz Zagreba za tu gradnju na Bistriku i platio za njega 150 forinti. Pribavio je i dozvolu od Generala našeg Reda, o. Bernardina a Portu Romantino, prema kojoj samostan na Bistriku ne bi gubio nikakve povlastice, štoviše “nec ipsam praecedentiam antiquitatis super alia monasteria Bosnae”.

Druga stranka, koja je u početku bila slabija, zastupala je opciju da se samostan opet gradi u Sutjeski. Gotovo svi zastupnici ove stranke bili su na župama pa nisu imali velikog upliva. Kada su oni zatražili “Congressum Patrum districtus conventus Sutjeskensis”, provincijal, o. Ćurić, odbio ih je zbog nedovoljnog broja glasova; a Definitorij se nekom prigodom izrazio, da se župnici trebaju brinuti za župe a gvardijan i diskreti za samostan. Tako su oci ove stranke bili prisiljeni preko volje gledati kako se sredstva troše za pripravu gradnje na Bistriku.

Međutim, situacija se izmijenila kada je, na Kapitulu u Gučoj Gori 17. svibnja 1888. postavljen za definitora fra Stjepan Ikić, koji je bio u stranci za Sutjesku a protiv Bistrika. Ovaj je odmah poradio na tome da bi se složila srca bratska pa je, na definitorskom sastanku isposlovao da se sa- zovu odličniji oci ovog samostana na bratski dogovor. Skup je sazvan za 7. kolovoza 1888. Predsjedao je sam provincijal, fra Bono Milišić; a on se ugodno iznenadio kako su se razne misli tako lako složile da se novi samostan gradi na starim temeljima u Sutjeski.

Razlozi za gradnju na Bistriku bili su ovi:

1) Proširivanje gradnje u Sutjeski zahtijeva podizanje mnogih podzida pa, prema tome, i više troškova. K tome, bojati se da se s brda ne odvalja kakva stijena pa zgradu ništi.

2) S Bistrika je širi i ljepši pogled.

3) Bistrik je za jedan sat hoda bliži željezničkoj stanici

Razlozi za gradnju u Sutjeski bili su ovi:

1) U Sutjeski imamo namještaj, dok na Bistriku treba sve nabavljati iznova.
2) Predračun za gradnju samostana, osim crkve, iznosi 40.000 forinti, a mi sada imamo samo 30.000.
3) Na Bistriku bi se crkva morala graditi odmah – a i druge gospodarske zgrade – što u Sutjeski već imamo. A što se tiče straha od obrušavanja stijena s brda, po mišljenju stručnjaka iz Sarajeva, nema te opasnosti.
4) U Sutjeski imamo jedan dio starog samostana prikladan za stanovanje, tako da se gradnja može i usporiti ukoliko uzmanjka novaca.
5) Gradnju u Sutjeski preporučuje nam Visoka zemaljska vlada a i narod ove župe; pa će nam oni bolje ići na ruku ako ih poslušamo.
6) Na Bistriku je kupljeno zemljišta samo toliko koliko je za zgrade potrebno. U Sutjeski bi nam ostalo dosta zemljišta koje onda niti ne bi mogli obrađivati a niti siromašnim Sutješčanima prodati.
7) Ovo mjesto ima posebnu snagu u tome što je natopljeno mučeničkom krvlju mnoge braće iz doba turskog progonstva.

Neki oci su, kao razloge “ad hominem”, iznijeli: Ako treba graditi na drugom mjestu, onda bi pogodno bilo graditi u Tuzli, gdje je sada sredina našeg distrikta. Drugi su primjetili: Ako se zahuktamo graditi na nekom drugom mjestu izvan staroga pa posustanemo, onda će nam se rugati kao ono u Evanđelju ““ic homo coepit aedificare et non potuit consumare””

Ishod je bio da su svi, osim gvardijana Grubišića, glasali za gradnju u Sutjeski; a i on se konačno priklonio svojim potpisom.

Sastavljeni su i akti tog sastanka na latinskom jeziku, koje ljetopisac prenosi a ovdje se izostavlja, jer je ponovljeno isto samo jezikom i stilom kurije. Akte su potpisali: fra Tvrtko Andrić, fra Pavo Semunosvić, fra Mijo Franković, fra Franjo Komadanović, fra Filip Poljaković, fra Stjepan Ikić, fra Dominik Andrić, te gvardijan fra Ivan Grubišić i provincijal fra Bono Milišić.
Ljetopisac zatim nastavlja:

Slijedeće jeseni nabavljasmo materijal, ali gradnju ne počesmo. Pripravismo nešto kreča i kamena i nekoliko direka, koje usjekosmo na Milankovcu i Sjenokosu, ali ovi nisu bili po mjeri za graditelja.

Drugi dio slijedi OVDJE