Božić na Bobovcu

Bobovac, stari grad bosanskih kraljeva, mjesto u kojemu se čuvala kraljevska kruna, ponosno promatra zeleni krajolik bosanskih šuma, kroz koji proviruju visoke i kao isklesane kamene stijene, nijemi čuvari grada. Kao da ste u nekom drugom vremenu, kao da okoliš u kojemu ste se našli ne pripada ovoj stvarnosti.

Piše: Snježana Šušnjara

Osjeti se dah prošlosti, protok vremena i burnih zbivanja na mjestu koje pohodite. Tu je i put kojim su nekada kočije stizale u ovaj nadasve bogati grad, a koji se jasno vidio sa zidina.

Kojim putom je kročila kraljica Katarina, na kojem prozoru je osluškivala šum rijeke Bukovice, o čemu je razmišljala, o čemu snatrila? A njezin muž kralj Stjepan Tomaš, koji je 1461. godine i ukopan na Bobovcu? Kao da su nečije tople i ljudske uspomene zakopane na tom mjestu, uspomene osoba za koje osjećamo da su nam bliske.

Spremišta za vodu na samoj uzvisini grada svjedoče o svjesnosti tadašnjega stanovništva, spremnosti na svaku opasnost i bogatstvu njihova života. Da nije bilo nesretnoga Radaka, koji je izdao grad i otvorio Osmanlijama njegove kapije, tko zna bi li prošlost tekla stazama danas poznatim ili bismo svjedočili potpuno drugu istinu. Izdajstvo, pa bilo i na ruku osvajačima, biva kažnjeno na isti način, jer veli sultan: Ako si bio nevjeran svojima, kako ćeš tek meni služiti?! I završi Radak život bačen sa zidina grada kojega je nemilosrdno predao i pridonio njegovu uništenju i pljački.

Kapelica, jedino zdanje izgrađeno na temeljima stare crkve, na čijem se izvanjskom bočnom zidu vide prvotni oblici ranije crkve koja je gledala na sam grad i njime dominirala. U ovoj crkvi su bile kraljevske grobnice, s nadgrobnim pločama od crvenoga mramora, koje su kasnije potpuno uništene. Crkva je bila izgrađena u gotskom stilu i oslikana freskama, kako svjedoči pokojni Pavo Anđelić, znanstvenik i istraživač, koji je prvi i započeo s iskapanjima u Kraljevoj Sutjesci i na Bobovcu.

Ostale zgrade u Bobovcu, što se da nazrijeti iz ostataka, bile su izgrađene na tri terasaste površine. Dvorište s manjim zgradama bilo je na najnižoj terasi, predvorje u srednjoj, skupa s velikom čatrnjom za vodu, koja se i danas vidi te velika palača. Na najvišoj terasi nalazile su se dvije palače i manje dvorište.

Upravo je šteta što nigdje nema putokaza ili nekoga drugog pokazatelja koji bi informirao neznanca da u utrobi bosanskih šuma, na vidljivoj uzvisini, leži jedan takav impozantan grad, grad koji je bio glavna utvrda bosanskoga kraljevstva, i u koji su dolazili velikaši iz drugih zemalja, te se divili njegovoj ljepoti i organiziranosti. U knjigama piše da su kupatila bila normalna stvar u vrijeme kad veliki europski dvorovi nisu niti pomišljali na takve „nepotrebnosti”.

Lijepo bi bilo dočarati slike Božića u ovom prekrasnom gradu koji je, vjerojatno bio okupan svjetlošću svijeća i svjetlio na uzvisini i prizivao podanike na zajedničku molitvu. Kraljica Katarina je hodila ispred povorke svojih podanika na božićnu misu i zahvaljivala malom kralju na ljubavi i pojavku u njezinu životu koji će poprimiti tragične razmjere. Okolne šume, okićene bjelinom snijega i uhvaćene u zamku mrzline propuštale su ispod svojih krošanja kočije lokalne vlastele koja je dolazila u posjet kralju i kraljici, praćeni zvukovima praporaca i u svečanom ruhu. Kraljica, onako topla i brižna, izlazila bi dočekati goste, te puna brige pitala za njihovo zdravlje i brzo ih uvodila u prostrani hol gdje je vatra u kaminu veselo pucketala i prosto mamila da joj se priđe, što su smrznuti gosti, usprkos pokrivalu od medvjeđega krzna, rado i činili. Posluga bi na kraljičin znak donijela domaće kuhano vino i ubrzo bi se gosti zarumenjeli i zagrijali te bi se moglo započeti s čestitanjima i prepričavanjima događaja koji su ih pratili putem do Bobovca. Nekima se konj poskliznuo, nekima je vjetar odnio šubaru, gospođe su vidjele vuka iza debela bukova stabla i zaklinjale se da je baš njih gledao i bojale su se o tome više i misliti.

Svi su se smijali i pravili šale na račun priviđenja u okamenjenoj šumi, a kad bi jedna od kćeri lokalnoga plemića sjela za klavir uskoro bi ples započeo i svi bi zadivljeno gledali vješte noge plesača kako se okretno kreću ponesene glazbom. Tako bi proticala božićna idila na dvoru naših kraljeva, a dvorski bi kroničar, sve pocupkujući, zadivljeno pratio zbivanja i bilježio dojmove u svoje srce kako bi ih mogao prenijeti budućim generacijama. Takve ljepote i slavlja se rijetko moglo vidjeti igdje drugdje osim na kraljevskom dvoru na Bobovcu o danima Božića.

Izvor: Svjetlo riječi