Trstionica nikad nije šutjela

Stoljećima su uz žustru i krivudavu rijeku Trstionicu odjekivale mo­litve sutješkoga katoličkog puka. Dubokom i ustrajnom vjerom svakod­nevno klesane i brižljivo s koljena na ko­ljeno prenošene, usrdne riječi molitava uzdizale su se Bogu poput najmirisni­jega kȃda kroz pokošena brda, zasijane doline, guste šume i mirisne voćnjake. Bio je to svečani trenutak obiteljske za­hvale Bogu i ujedno usrdna molba da ih Bog uzdrži i čuva nepokolebljive u vjeri, da štiti i blagoslovi njihove obitelji i da svoj mir udijeli cijelom svijetu.

Kako im vjera nije bila prigodna i površna tako im ni molitva nije bila tek posljedica nepravde i očaja, nego odraz djetinjega povjerenja u Božju volju kojom su prihvaćali sve pa tako i svoje životne križeve. Odavno su već bili naučili da križevi nisu znak kazne i poraza, nego onaj neizbježan napor koji se mora podnijeti kako bi se uzdigli do konačnoga cilja ovozemaljskoga puto­vanja – vječnoga zajedništva s Bogom. Na tom putu su se oslanjali na moćni zagovor svoga zaštitnika sv. Ivana Kr­stitelja, a milinom ih je uvijek krijepi­la misao na kraljicu Katarinu koja je u njihovim srcima ostavila neizbrisiv trag, dublje urezan nego u sutjesku Tr­stionica. I Krstitelj i Kraljica su im bili i ostali neugasivi svjetionici čije je svjetlo unosilo tračak nade čak i onda kada su dani bili tamniji i od najmračnije noći.

Smjenjivala su se stoljeća, najčešće pelinom začinjena, i nerijetko sa sobom odnosila Sutješake iz njihove plodne i rodne Kraljeve u neke druge, većinom kamenitije i škrtije, sutjeske. Ali nikad njih sve, a mnoge od onih koji bi otišli, nikad i zauvijek, jer se jednostavno nisu mogli odreći svoga bogomdanog koma­dića svemira. Ne zbog rodnoga i povi­ješću bogatoga komadića zemlje, nego zbog duše koja je neraskidivo srasla s ovim tlom.

Bogu hvala, u ovoj zemlji nije bila žilava i uporna samo Kraljeva Sutjeska. Od Tolise do Neuma i od Bihaća do Srebrenice, živjele su generacije i gene­racije naših predaka, duboko izboranih i izmorenih lica, ali istovremeno rado­snih i ponosnih, zato što su učinili sve što su mogli i što je vrijeme od njih tra­žilo kako bi nam ovu zemlju i njezine svetinje ostavili u nasljeđe. Iskreno za­hvalni za ovu brigu i ljubav, s poštova­njem smo ih dijelili i dijelimo sa svakim čovjekom s kojim nas Bog ovdje posadi. Međutim, današnja sumorna slika uru­šenih kuća, zaraslih njiva, neumoljivoga iseljavanja i trendovske indolentnosti prema vlastitoj duhovnoj i materijalnoj baštini, otupi i nadu koja još jedva tinja, ostavljajući bez odgovora pitanje koje u praznini ove slike godinama odjeku­je: Hoćemo li mi išta ostaviti budućim generacijama? Koliko god to sada zvu­čalo optimistično, čak pomalo i naiv­no, sigurno hoćemo, ali samo ako ne zaboravimo tko smo, što smo i što kao sveto baštinimo stoljećima. Jer, bez pa­žljive i svakodnevne brige oko korijenja, svako stablo ostane ne samo bez rasta nego i života.

Otuđeni čovjek

Svake godine nam mjesec listopad pri­bliži uzorni lik naše blažene kraljice Katarine Kotromanić koja je u svome vremenu bila živi znak vjere, ljubavi i brige za bližnjega. Kao takva, ona nam je itekako dragocjen putokaz u ovom na­šem mlakom i beskičmenom vremenu dodvoravanja, ulagivanja, podilaženja i prekomjernoga ugađanja duhu i tijelu. Zauzeta istinskom brigom za svakoga čovjeka a posebno za one na periferiji života, blažena Katarina, neslomljivoga karaktera i integriteta, nije samo po­trebna nego i nužna ovom društvu u ko­jemu se bez stida i odgovornosti podva­ljuje laž za istinu, nekultura za kulturu, neprirodno za prirodno, zlo za dobro i glupost za mudrost.

Nažalost, uopće više ne treba doka­zivati kako je danas u srcu Europe teško biti kršćanin a katolik još teže. Jer, čim se zauzimaš za svetost obitelji, odmah te proglase nazadnim. Ako se ponosiš svojim nacionalnim identitetom i rod­nom grudom, frenetično te proglase nacionalistom i fašistom. A kada želiš živjeti prema evanđeoskim moralnim i etičkim načelima, proglase te opasnim i čovjekomrziteljem, bez obzira na to što se s puno milosrđa i brige odnosiš prema onima koji žive prema drukčijim svjetonazorima i uvjerenjima.

Današnji svijet uređuju bezbožne ideologije koje imaju napretek sredstava za provođenje svoje agende dezorijenti­ranoga, bezličnog, fluidnog, uplašenog i od Boga otuđenoga čovjeka, a koju bezobzirno kanaliziraju i implementi­raju novcem za medije, zabavu, kultu­ru i politiku. U različitim ambalažama spakiraju ovaj sadržaj: Slobodan si samo ako si bezbožan, jer te Bog sputava. Ti si gospodar svoga tijela i uma i imaš pravo činiti sve što ti padne na pamet. Odbaci Boga da sam postaneš bog! Ne, nisu ove riječi danas smišljene, nego se reciklira­ju iste one riječi koje je zmija izrekla Evi nudeći joj sa stabla zabranjeni plod.

K tomu, nikad u povijesti nije bilo lakše širiti ove poruke kao što je to da­nas, jer je današnji svijet globalno umre­žen i prepun informacija koje lakovjer­nom čovjeku daju osjećaj znanja i moći. Čovjek s mobitelom u ruci naivno misli da je samodostatan. Međutim, u ovim prašumama informacija, jednostavno nije moguće jasno razabrati istinu od laži i dobru od zle namjere. Da parafra­ziram čuvenoga pjesnika Leonarda Co­hena: (…) Gdje ne možeš raspoznati tko te voli a tko te lovi (By the Rivers Dark).

Što je nama Katarina?

Ipak, lijepa vijest u svemu ovome je da nema mjesta za očaj i paniku, ali samo ako se čvrsto budemo držali Onoga koji je Put, Istina i Život. U svijetu laži, sterilnih kompromisa i hedonističke komocije, moramo ustrajati svjedočiti istinu živeći u samoj Istini – Isusu Kri­stu. Davno je na to upozorio papa Bene­dikt XVI. rekavši: Iz ljubavi prema Kri­stu, prema Njegovim riječima i iz ljubavi prema istini, ne smijemo se saginjati i puzati u kompromisima. Istina je istina i ona je samo jedna. Ne može, stoga, istina biti stvar subjektivnoga doživljaja kao što nam danas podvaljuju. Neke su stvari istinite za sva vremena, na svim mjestima i za sve ljude, bez obzira na to što netko o njima subjektivno mislio. Svi su velikani duha znali da se stalnim kompromisima život svede na životare­nje i zato su, bez obzira na cijenu, ustra­javali u jednoj i nepromjenljivoj istini i svojim primjerom inspirirali generacije i generacije ljudi baš kao što je to učinila kraljica Katarina.

A velikani se ne rađaju nego postaju. Oni su, ustvari, velike duše koje ostave neizbrisiv trag u srcima ljudi bez obzi­ra na neumoljivost vremena, jer svoju moć i svoju osobnost grade na teme­lju poniznoga služenja Bogu i ljudima. Suprotno ovoj je „veličina” sitnih duša kojima je moć jedini cilj, a ljudi oko njih sredstvo do toga cilja. Ni sitne duše se ne rađaju. I one takvima postaju ali se, srećom, brzo zaboravljaju.

Kraljica Katarina naša je velika duša koja je voljela svoju zemlju i njezinu baštinu i kad je bilo zgodno i lako, ali i onda kad je bilo nezgodno i muč­no. S puno pažnje i ljubavi brinula se za narod, poučavala ga, hranila i često odijevala. Pa ipak, njezin život nije bio pošteđen gorkih križeva. Ne samo da je morala pobjeći u izgnanstvo pred kr­voločnim Osmanlijama nego joj je kao majci mač boli probio srce kad su joj Osmanlije uhvatile djecu Sigismunda i Katarinu i poturčili ih po već uhodanoj matrici.

Ali velike duše su velikani jer se nikada ne predaju niti obeshrabre. U najcrnjim životnim scenarijima Katari­na nije odustala od nade, života i svoje zemlje jer nikad nije odustala od Boga. Još uvijek je pamtimo zato što sjećanje na nju uvijek iznova zasvijetli onda kad nas život, baš kao danas, uroni u mrak neizvjesnosti, raseljavanja i vjer­skoga progona, kako se ne bismo, radi kukavičluka ili probitka, prodali i tako postali sitne duše koje mrze svoje samo zato što takvi kakvi jesu ne mogu voljeti sami sebe.

Slijedeći primjer blažene Katarine, nemojmo se obeshrabriti, odustati i predati ni u Kraljevoj Sutjesci niti bilo gdje u ovoj napaćenoj ali najljepšoj zemlji na svijetu. A sve ćemo izdržati, ostati i opstati samo ako budemo, kao blažena Katarina, molitvom čvrsto po­vezani s Bogom. U prošlim vremenima naši su roditelji, djedovi i bake izdržali mnoge nedaće i križeve samo zato što ih je zajednička molitva ohrabrivala, okupljala i u teškoćama nosila. Molitva im je svemu davala smisao, a posebno teškoćama i patnji. Točno o tome još i danas s ponosom priča Kraljičina Trsti­onica, ali samo onima koji je žele čuti dok je slušaju.

____________________________________

Humanitarna udruga fra Mladen Hrkać već godinama pomaže bolesnima i njihovim obiteljima iz BiH i Hrvatske koji dolaze na liječenje u Zagreb – osigurava im besplatan smještaj, prehranu, higijenu i psihosocijalnu podršku.

Više informacija i način za donaciju u nekoliko klikova: 👉 https://www.pomozimozajedno.com/doniraj