SUTJEŠKO MOLITVENO NASLIJEĐE
Piše: Mijo Franković
U definiciji i značenju molitve koristi se ogroman fundus riječi i pojmova iz ostavštine mnogih svetaca, mistika, filozofa, teologa i drugih duhovnih djelatnika.
U svakom slučaju zajednička odrednica ili misaona vertikala definicije molitve je taj da je ona susret s Bogom ili težnja za jedinstvo s Bogom. U našim životima i svijetu prepunom samoća ona je sasvim sigurno najučinkovitiji put za postizanje duševnog mira.
U molitvenom naslijeđu ili molitvenoj kulturi Sutješkog kraja prisutne su neke osobenosti estetskog poimanja molitvenog čina. Naime, glasovne forme skupnih ili zajedničkih molitvi imao je ne samo govornu, retorsku formu nego su one bile oplemenjene i poetsko glazbenim karakteristikama.
To se naročito manifestiralo u moljenju Gospina Rožarija koje je predstavljalo ugođaj sazvučja različitosti tonova čiji akordni eho je daleko dopirao. Predmolitelj krunice je emotivno i nadahnuto izgovarao kao da iskazuje svoju životopisnu stranu svojih nedaća i problema u prenesenom značenju.
Molitvena baština bila je sastavnica svih životnih događaja od rođenja djeteta, ispraćaja, ženidbe, odlaska u „đerdek“ (prva bračna noć), životnih pogibelji, pa do posljednjeg puta. Ispraćaj u vojsku bio je obilježen molitvom i škropljenjem blagoslovljenom vodom vojničkog drvenog sivomaslinastog kofera.
Za vrijeme nevremena u svakoj kući čule su se molitve za prolazak ili prestanak nepogoda. U veselom sjećanju mi je i molitveni zagovor babe Jage „da nevrijeme zaobiđe moje selo i još dva sela gdje žive moji zetovi“.
Poslije večernjeg Gospina Pozdrava bio je običaj moljenje tzv. „Preporuka“ koje su se sastojale od više dijelova molitve zagovora svecima i sveticama Božjim. Od nekud mi i danas često milodušno dolazi eho preporuka „Svetom Nikoli Putniku“, zaštitniku putnika, siromaha, nemoćnih i djece. Ova vrsta molitve bila je tiskana u svim molitvenicima starijih izdanja sredinom prošlog stoljeća.
Posebne vrste molitve bile su isto tako zajedničke molitve Krunice Nedjeljama i zapovjednim blagdanima u kojima su sudjelovali oni koji nisu iz bilo kojih razloga otišli na Svetu Misu. U ljetno doba one su se obavljale na javnim prostorima ispred pojedinih kuća na kamenim pločama ili verandama koje su bili ulazni prostori ili trijemovi u obiteljske kuće. U nedjeljnom smiraju one su djelovale svečano ili bolje rečeno obredno frenetično.
U pogrebnim povorkama molila se „Žalosna Krunica.“ U tim prilikama predmolitelj je bio posebno određen svojim glasovnim mogućnostima i posebnom osjećajnom energijom suosjećanja i suživljavanja u žalosti za pokojnikom.
Prigodom zajedničkog pješačenja u raznim prilikama koje je duže trajalo obavezno se molila Krunica ili Preporuke. Ako je u kući boravio netko tko je živio grješnim životom, poslije njegova odlaska to mjesto bi se škropilo blagoslovljenom vodom i molilo Vjerovanje.
Posebno su se u molitvenoj tradiciji, kako u crkvi tako i kod kuće, razlikovale molitve klečeći na „velikim koljenima“ i „na malim koljenima.“
Krunica ili „patrice“ bile su neodvojivi dio ženske sutješke nošnje koje su se nosile zakačene za pojas od „pregače.“
Mnoge obitelji, osobito gdje je živjela starija osoba imale su svoje tzv. „molitvice“ bezimenog autora ili podrijetla, bile su kratke i glasovnim podudaranjem završnih riječi ili bolje rečeno, stihova. One su se prenosile s koljena na koljeno i obično bi služile za uspavljivanje male djece.
__________________________
