SUTJEŠKA TRGOVAČKA KULTURA
Piše: Mijo Franković / foto: ilustracija
S desne strane Trstionice, izvan Sutješke kotline, je ravni terasasti dio zemljišta koji nosi tradicijski naziv „Trgovišće“. Tu je locirano katoličko i bošnjačko groblje. Samo ime ovog lokaliteta govori o tradiciji održavanja periodičnih pazara i sajmova na kome se odvijala prikladna trgovina u lokalnim okvirima.
Veći dio Sutješke kotline, na lijevoj strani Trstionice, zauzimao je trgovačko zanatski kvart koji je sačuvao staro ime Varoš. Naravno da je to prostorni dio, kulturno povijesnog identiteta Sutješkog kraja.
Na mjestu današnjeg groblja žrtava ratnih stradanja iz Drugog svjetskog rata, sve do njegove izgradnje bila je pijaca, odnosno „Pazar“, a pazarni dan bio je petak. Njegovom izgradnjom i pazarna tradicija je prestala.
Novo pazarište razvojem rudarsko industrijske djelatnosti postaje Kakanj, gdje se lokacija pazara nalazila pored Pravoslavne crkve, dok je pijaca za stoku ili „marvena“ pijaca bila preko puta Katoličke župne crkve. Običaj je bio da se kaže „…na Pazar u Zgošću“, dok su mještani sela neposredno kod Kaknja govorili „idem na Rudnik“, nikada u Kakanj ili Zgošću.
Narastanjem potreba svakodnevnog života, prvenstveno u raznovrsnosti roba i usluga, Visoko postaje glavno pazarište s pazarnim danom ponedjeljkom. Lokalni vlak jedva da je mogao primiti sve „pazardžije“, naročito poslije plaće u Rudniku. Najviše se pazarivao tekstil, odjeća i obuća osobito gumeni opanci i čizme „Borovo“ s još uvijek upotrebljavanim nazivom „Bata“, što je predratni naziv vlasnika firme. Treba naglasiti težište u kupovini baliranog pamučnog konca (pamuk i potka), za potrebe ručne radinost tkanja na kućnim tkalačkim stanovima, bijelog platna za potrebe ženske narodne nošnje poznat kao „bez“ i „čadrbez“.
Ovdje treba naglasiti trgovačku kulturu komunikacije koja je vladala između Visočkih trgovaca i Sutješkog svijeta ili „prega“ kako su ih zvali Visočki trgovci. Nikada nije dolazilo do neugodnih rasprava ili sučeljavanja prigodom trgovine. Običaj „veresije“ ili plaćanje na priček dok bude plaća u Rudniku, bila je stalna pojava. U poštenje Sutjeških „čizmara“ i „prega“ Visočki trgovci su imali zadivljujući odnos. Nije rijedak slučaj da se kupac najprije odmori u radnji, pored ugrijane „Plamen“ peći, popije čaj ili kavu, pa onda pređe na pazarni obred kupovine.
Najprivlačnije pazarno odredište po svome sadržaju doživljenog urbano-gradskog ambijenta bio je Sarajevski Pazar. Uvod u pazarišno slavlje bilo je samo putovanje do Sarajeva i neki vid misaonog opuštanja, ulazeći u monumentalni hol Željezničke stanice i vožnja tramvajem „jedinicom“ do Baščaršije gdje je okolo šadrvanske česme „Sebilj“, na crveno kantiranoj opeki, bila pazarna površina, gdje su preovladavali mliječni proizvodi, vuna i domaća radinost od vune, ćilimi, čarape, priglavci, džemperi, šalovi i dr.
Glavni motiv odlaska na Pazar u Sarajevo bila je kupovina sukna za žensku narodnu nošnju i ostalog potrebnog ukrasnog pribora za krojenje „ćurdija“ i „pregača“. Važna uslužna odrednica je bila i bojadžijska radnja za bojenje ispredene vune na noćnim djevojačkim sijelima Sutješkog kraja, a od koji su djevojke plele razne koloritno radosne priglavke, čarape, pojaseve, pregače, i dr.
Naše sutješke „pazardžije“ su redovito odmah po dolasku Sarajevo ulazile da se pomole i pomažu blagoslovljenom vodom, u crkvu Sv. Vinka u središtu Sarajeva i u Katedralu koja je bila redovito otvorena prije dolaska i najranijeg vlaka u Sarajevo. To je bilo duhovno opuštanje koje je brisalo bore ranog ustajanja po redu vožnje i razgovori ugodni o kupovini, bojama, dimenzijama, cijenama, počinjali su glasno, svečano i nepogrešivo.
Bilo je godina kada šljiva u Sutješkom kraju nije nikako ili slabo rodila. Radi njezine običajno profane uloge na svadbenim soframa, rakija se tih godina kupovala pazarnom srijedom u nekoliko rakijskih podruma u Baščaršijskim ćepencima. Nije bila ona prava, naša domaća, sutješka šljiva, ali se bez nje nije moglo ni rodit, ni oženiti i udati, a niti umrijeti.
Godina 1953. bila je sušna i nerodna, nije bilo kruha. Kruh se te godine, tko nije imao drugog izvora ili rezerve, mogao kupiti ili dobiti putem propisanih kartica ili bonova pazarnom srijedom u pekarama na Baščaršiji. Kada je stizao popodnevni vlak na stanicu u Čatićima, na travnatom platou pored pruge čekalo je desetine zaprežnih volovskih kola koja su preuzimala jutane vreće sa „sarajevskim štrucama“, liferovane kroz prozore vagona. I tako do iduće sarajevske pazarne srijede. Dva tri dana pred srijedu, kruh (štruce) su već obajatile, govorili smo da je „oprnjavio“, ali se nije smio baciti. Korišten je stečenim vojničkim i ratnim kuharskim naslijeđem naših očeva i djedova za pravljenje tzv. „popare“.
____________________________________
Humanitarna udruga fra Mladen Hrkać već godinama pomaže bolesnima i njihovim obiteljima iz BiH i Hrvatske koji dolaze na liječenje u Zagreb – osigurava im besplatan smještaj, prehranu, higijenu i psihosocijalnu podršku.
Više informacija i način za donaciju u nekoliko klikova: 👉 https://www.pomozimozajedno.com/doniraj
