Egzodus Hrvata iz Bosne: ‘Prije rata je bilo svega, a sad nema ničega! Mi smo i modu ganjali prema Zagrebu…‘
“Nema više djece, bolan, pa se ptice čuju umjesto graje…”
Nikada ne biste očekivali toliko sakralno zdanje u tom rijetko lijepom kraju, danas dalekom od svega, ali ne i od srca ljudi koji su u njemu niknuli. Nekad su u tom mjestu bili plesnjaci, a danas se sijela održavaju u virtualnom svijetu, narod se okuplja na internetu, svatko sa drugog meridijana…
Kraljeva Sutjeska brojila je prije rata 800 stanovnika, danas ih je gotovo deset puta manje u toj umivenoj varošici podno drevnog franjevačkog samostana i crkve svetog Ive pred kojim je spomenik bosanskoj kraljici Katarini Kosači Kotromanić, možda i najtragičnijoj figuri te drage naše zemljice. Zato nas i evo malo k njima, zaboravljenima, a uvodna rečenica – iako zvuči beznadno – najupečatljivije govori o stvarnosti života. Izgovorio ju je u naš diktafon Nevenko Dodik, sasvim slučajno, vozeći bicikl uz obalu mjesne rijeke Trstionice, u smiraj kasnorujanskog toplog dana:
– Baš iz Splita?! Nikad nisam bio u Splitu, mogu mislit jest u Splitu lijepo… Mi se iz Vareša preselili u Sutjesku ima dvadeset godina, mater, brat i ja. Otac mi mlad poginuo u ratu, 36 godina mu je bilo. Jedan mi je brat u Sloveniji, drugi u Njemačkoj. Vidiš i sam, mirno je ovde, tiho…
Jedan drugom guzove okrenuli
U kakanjskom kraju, u središnjoj Bosni, živjelo je prije rata 15.000 Hrvata, uglavnom je to područje sutješke župe sv. Ivana Krstitelja koju pastoriziraju fratri. Protjerani su početkom krvavog sukoba Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Najprije u obližnji Vareš, lošim planinskim putevima, da bi nešto kasnije, zajedno s vareškim Hrvatima, morali ići dalje, uglavnom preko teritorija koje su kontorlirali Srbi. I nije to bilo besplatno!
Prije nego ćemo k Sutjesci, u Kaknju smo upoznali Fikreta Gadžuna Kiku i Dina Imamovića. Kiko je bio izbjeglica u Splitu, živio “preko puta one zgrade što je muslimanka zovu jer je u zeleno ofarbana.”
Danas drži popularnu pivnicu usred Kaknja. A Dino je muzičar, “nema s kim klavijature sviro nije, od Halida pa dalje”:
– Kod mene je u Minhenu Dino Dvornik spavo u stanu kad je ono imo čuveni koncert u diskoteci Dijamant. Jednim se čaršavom pokrili, jedan drugom guzove okrenuli, al probudim se ja u neka doba, a njega niđe! Niđe ga! Našo sam ga u onoj prostoriji đe se smeće baca, u smetlarniku. Išo pišat pa zaluto… Legenda je bio Dino!
Uglavnom, Kiko je svojeg kakanjskog jarana Dina ispitivao zna li koji Prometov autobus vozi u Omiš, a koji u Trogir:
– Šezdesetka ti je za Omiš, a tries‘sedma za Trogir…
U Sutjesci su nas dočekali lipa i orah; bukva, hrast, javor i grab; jele i smreke, a od prispjelih šljiva sve se plavi. I od jedrih jabuka crveni! Ulica Vladimira Nazora, Trg Ivana Pavla Drugog, zatvorena trgovina Brkin dućan, mačke i rundovi. Uređeno malo partizansko groblje, posuto crvenim zvjezdicama!
Nigdje nikoga, kroz mjesto grmi jedino crven traktor i na njemu dvoje:
– Emanuel i Marina Lukenda, rođeni brat i sestra! Traktor je Kinez iz donacije, vrsnici smo, obojica 2002. godište. Drugi su prodavali, mi nismo…
– Koliko vas je omladinaca u Sutjesci?
– Nas dvoje i još dvoje u džematu. Jedina je zabava na traktoru kroz varoš. Nirvana ti je ovde teška, druže, mir božji. Pet razreda završili smo u Sutjesci, ostalo u Brežanima, a srednju u Kaknju. Ošla je omladina, ali ljeti se svi saberu, tako za Svetog Ivu, Sisvete i za Dane kraljice Katarine. I Dejina je baka još tu, Lovrenova, a naiđe i on. Ja mu se ono javim ko svakomu, đe si, Dejo, šta im, a on u Liverpoolu igro…
Ganjali i modu prema Zagrebu
Na klupicu u sokaku sjele Evica Pavlović, Sandra Blagić, Katarina Brđanović i Marinka Trgovčević. Djeca im rasuta svuda po svijetu, po troje, četvoro:
– Osta mjesto bez djece! Ima samo mali Leo, mati ga mora vodit u Kakanj u šesti razred…
Sandra nije bila u Splitu ima 30 godina, kad je bila išla u vojnu bolnicu, prijateljica joj teško obolila:
– Brat mi je bio u đačkom domu u Splitu, blizu one Torcide, a i ćerka mi obožava Split, jednom sletjela dolje samo da ga vidi iz aviona.
Marinka veli da je plesna škola u Sutjesci bila 1965. godine. I hiljadu učenika u školi. Kino bilo dvaput tjedno.
– Prije rata je bilo svega, a sad nema ničega! Mi smo i modu ganjali prema Zagrebu. Na igranke išli. Sutjeska je fina varošica bila, pokušaj i danas pred kim kazat da je selo, pa ćeš imat šta slušat – veli Marinka.
Osim drevnog samostana iz četrnaestog stoljeća, smještenog gore na visokoj koti iznad korita Trstionice, dolje u mjestu je i lijepa džamija sultana Mehmeda Osvajača. Najstarija u Bosni, ako upitate džematlije, dao ju je podići sam sultan, odmah 1463., kad je Bosna šaptom pala i najtvrđi njezin grad, kraljevski Bobovac, eno ga gore u planini iznad Kraljeve Sutjeske.
Gore smo zatekli Senada Kuburu, džamijskog muteveliju, na proplanku između kopijarske i bobovičke kapele. Bere šipurike sa ženom i kćeri:
– Joj, da ti vidiš kakvu suradnju imaju crkva i džamija, to treba svijet da obiđe, da se vidi. Lanjske godine na iftaru, ramazanskoj večeri, bilo nam je 27 Hrvata i svećenik! Pisale i novine. Eto, ne mogu ti bolje objasnit, ja sam čovjek rudar, u jami bio 27 godina, dolje na Haljinićima, dok nisam ošo u penziju. Prvo gledam jesi l‘ čovjek, to je najvažnije, a manje je bitno koje si vjere. Ima u nas bujruma za svakoga.
Rudar Sejo u Brazilu na Kopakabani
Pred samom džamijom, dolje u Sutjesci prodivalnili smo mrvu sa Sejadom Plastom. Brat mu je radio u Splitu, u škveru, u Brodogradilištu specijalnih objekata koje je gradilo brodove i podmornice za jugoslavensku mornaricu.
– Varilac je bio burazer, ja mu išo u posjete, a ovde je prije radio u rudniku. Dobio orden rada, 25 godina mu tek bilo, najmlađi nosilac! I ja sam kakanjski rudar bio, šta smo mi ćumura davali, čitava se Bosna mogla grijat…
Priča Sejo kako je u Brazil prispio:
– Fudbalski savez BiH odluči da će na Svjetsko prvenstvo za nagradu, tojest džaba, povest jednog rudara i jednog električara. Izabralo mene! Ja nikad u životu letio nisam, ali reko, hajde, i ja ti sjednem na onaj avion! A pravo nam je bilo, družili se fino, išli na onu plažu u Rio De Žaneiru, Kopakabana se zove. Bili i u onom Salvadoru, zapili se s nekim Hercegovcima. Bosanski selektor bio Safet Sušić. Više smo bili s funkcionerima iz Saveza, ne mereš ti među igrače kad ti padne napamet.
– A brat?!
– Eno ga gore pod jabukom. Umro. Znaš kako ti je u nas, čim se zaposliš počmeš i pit… A Dejo Lovren?! Ja mu bio vjenčani kum roditeljima. Nemoj to ni pisat…
Nogomet je u nas vazda tema, pa drugačije ne može ni Ivica Šain, zvani Papec:
– Većinom smo hajdukovci, nešto manje dinamovci, al pošto je Švabo, Ivica Osim, u Sutjesci završio četri razreda škole i jedini je imo pravu loptu – neki su počeli navijat i za Želju. Za Željezničar. A pokojnog Bajdu Vukasa volio sam više nego ćaću. Bilo nas je Sutješčana preko sedam stotina, danas stotinjak, zajedno sa sva tri fratra!
‘Nemojte se ni vraćat gdje ste u manjini‘
Evo kako Papec vidi dug demografski put prema dolje:
– Nas su upropastila trojica naših – Anto, Josip i Francek. Anto je iz Sutjeske odveo četrdeset i jednog čovjeka, među njima i mog oca, dvojicu stričeva i ujaka. Nijedan se vratio nije! A Josip nas je rado slao na more i pri tom nije škrtario, poslo bi te dolje na pet, šest godina. Ma na Goli, bolan! Francek nam je poručio, ja ga lično slušo na Saboru HDZ-a u “Lisinskom” u Zagrebu. Kaže, nemojte se ni vraćat gdje niste većina.
Ta čudesna večer završila je biranim tonovima: koncertom ozbiljne glazbe u samostanskoj crkvi, zahvaljujući Andrei Nikolić, začetnici VaClaF-a, Vareš Classic Festivala, kojemu je ovo 13. Izdanje. Andrea je iz nedalekog Vareša, ali živi i radi u Beču, profesionalno svira viollinu.
– Ovo je projekt za dušu i srce, nastupaju i solisti ansambla Klangforum Wien, jednog od najznačajnijih u Austriji – Markus Deuter na oboi, te Evan Hulbert na kontrabasu, a s njima i Ivana Nikolić na oboi, ona mi je rođena sestra, i Miron Konjević iz Sarajeva, na čembalu.
– Pa šta kažu?!
– Markus i Evan su prvi put u BiH. Vrlo su impresionirani, više Varešom i Sutjeskom nego Sarajevom! Oduševljeni su prirodom, gastronomijom, ljudima, ali i svim ovim što za kulturu radimo. Impozantno, nisu očekivali da će tako nešto pronaći ovdje, to im je puno zanimljivije od velikih gradova i sredina. Oni fascinirani, a ja sretna! Vrhunski događaj, bečki koncert u malešnoj Sutjesci, među planinama. Ulaz slobodan. Srce mi je puno radosti! Glavni sponzor je austrijksi kluturni forum i Ministarstvo vanjskih poslova, što je – ha-ha-ha – veoma bitna stavka u financiranju kulture u Bosni…
‘Ovde i kamen o nama progovara‘
O teškom stradavanju kakanjskih i sutjeških Hrvata 1993. godine, o progonima, paleži, ubojstvima, pljačkanju i divljačkom iživljavanju, oskvrnućima, uglavnom bez kazne i presude, koja su počinili susjedi im, govorio nam je fra Bono Tomić, gvardijan jednog od najznačajnijih bosanskih samostana, rođeni Kakanjac iz Čatića:
– Doživjeli smo teški egzodus koji je pod naletom Armije BiH započeo 13. lipnja 1993. godine, baš nekako na Svetoga Antu. Iščezavamo polako odavde, a ovde su nam korijeni. Ovde je, tu kod nas, prije mnogo stoljeća, davno prije Osmanlija sve i počelo, o tomu i ovaj kamen samostanski progovara…
Detaljnije i opširnije o toj bolnoj temi, o današnjem životu sutjeških Hrvata, gvardijan će vam ispričati idućih dana, u drugom nastavku našeg reportažnog serijala.
Kraljica Kata jedna je od najtragičnijih figura
Otac joj je bio herceg Stjepan (Vukčić) Kosača, veliki vojvoda bosanski, krstjanin po kojemu Hercegovina nosi ime, budući da je Humom i vladao, tituliran kao herceg sv. Save, stolujući u Blagaju kod Mostara. Mati joj bila Jelena Balšić iz loze vladara Zete, nemanjićkog podrijetla.
Odgajana u majčinoj pravoslavnoj vjeri, kasnije je slijedila krstjanski nauk, po ocu, da bi prije udaje za Stjepana Tomaša, bosanskog kralja iz narodne dinastije Kotromanića, prešla na katoličanstvo i postala (udajom) kraljica. Kralju je rodila troje djece, sina Šimuna (Žigmunda), kćer Katarinu i još jednog sina o kojemu manjka podataka. Padom Bosne pod osmansku vlasti 1463. godine, djeca joj padaju u turske ruke, gdje kasnije primaju islam. Nikada ih više nije vidjela. Šimuna se dalje spominje kao Ishaka bega Kraljevića.
Iz Bosne je, preko Dalmacije i Dubrovnika, izbjegla u Rim, gdje je 25. listopada 1478. umrla i pokopana u bazilici Svete Marije u Aracoeli. Kraljevstvo je oporučno ostavila Svetoj Stolici, ne vrate li joj se djeca u Bosnu i katoličkoj vjeri.
Prije pada Bosne, živjela je na Bobovcu, tvrdom kraljevskom gradu, pokraj današnje Kraljeve Sutjeske u središnjoj Bosni, između Kaknja i Vareša. Njezin muž, kralj Tomaš, imao je prvorođenog sina Stjepana Tomaševića, iz prvog braka s krstjankom Vojačom, koji će naslijediti oca na tronu i biti posljednji bosanski kralj – jedini okrunjen papinom krunom – a smaknut će ga u Jajcu (1463.) sultan Mehmed II. Fatih, odnosno Osvajač, koji je deset godina prije osvojio Carigrad.
Mladi Tomašević oženio se bio (1459.) Jelenom Branković, Marom, kćeri srpskog despota Lazara Brankovića, kada je imala svega dvanaest godina. Jelena je (udajom) bila posljednja bosanska kraljica, primivši katoličku vjeru i odabravši ime Mara (Marija), da bi udovicom postala sa svega 16 godina života (1463.).
No Stjepan Tomašević je svojoj maćehi Katarini Kosači priznao prava kraljice majke i prije nego što će on sam biti okrunjen 1461. godine.
Kraljica Kata jedna je od najtragičnijih figura predosmanske Bosne – čuli ste i zašto – a i danas bi mogla biti zoran primjer složenosti te drage, neobično lijepe zemlje i teške njezine sudbine. Pa ako se ikada u sebi upitate čija je ta naša Bosna i čija bi to kraljica danas bila, vjerujemo da odgovor neće biti onako lak kakvim ga predstavljaju nacionalisti svih ovdašnjih narodnosti.
Svi je svojataju, a samo fratri Bosne Srebrene, osobito oni iz drevnog i velebnog franjevačkog samostana u Sutjesci – pokraj kojeg je bio banski dvor, pa kraljevska rezidencija, “Naše stolno misto”, koje je i Tvrtko I. još 1378. godine u povelji Dubrovčanima nazvao “slavni dvor u Trstivnici”, kako se drevno mjesto prvotno zvalo (po rijeci Trstionici koja kroza nj teče) – stoljećima čuvaju uspomenu na predposljednju bosansku “kraljicu majku” Katarinu Kosaču Kotromanić.
Katarina i Tvrtko ni danas nisu rijetka osobna imena koja roditelji nadijevaju djeci u tom kraju.
____________________________________
Humanitarna udruga fra Mladen Hrkać već godinama pomaže bolesnima i njihovim obiteljima iz BiH i Hrvatske koji dolaze na liječenje u Zagreb – osigurava im besplatan smještaj, prehranu, higijenu i psihosocijalnu podršku.
Više informacija i način za donaciju u nekoliko klikova: 👉 https://www.pomozimozajedno.com/doniraj
