BLAGOVIJESTNE BILJEŠKE
Piše: Mijo Franković / naslovna fotografija – ilustracija
U narodnim običajima Sutješkog kraja vezanim za pojedine crkvene blagdane zadržalo se veoma malo običaja i vjerovanja koji se u znanosti i etnologiji označavaju kao kršćanska mitologija. U istočnom kršćanstvu njihov udio je daleko veći uz napomenu da nikada nijedan nije ušao u liturgijsku strukturu, nego se isključivo zadržao kroz folklor i narodno običajno naslijeđe.
Kršćansko mitološki elementi u zapadnom kršćanstvu su manje prisutni ovisno o zemljopisnoj raspoređenosti. To je skup starih vjerovanja staroslavenskog perioda ili iz pretkršćanskog perioda naše povijesti. Neka od tih vjerovanja oblikovanih u narodne običaje Sutješkog kraja su narodni običaji vezani za blagdan Blagovijesti 25. ožujka, koji su se zadržali sve do druge polovine prošloga stoljeća.
Jedan od njih je bio onaj pastirskog karaktera koji je svoj sadržaj i značenje sadržavao u pučkoj maksimi „Blagovijest, goveda u nesvijest”, što je označavalo prvi dan izgona stoke u slobodnu prirodu ili „na pašu.”
Uočnica Blagovijesti za pastire bila je noć posebnih emocija koje su tražile odgovor na pitanje gdje istjerati stoku ili stado. Kao u nekom filmskom sinopsisu u glavi su nam se vrtjeli uspavani toponimi naših pastirskih seansi: Vis, Dolić, Gaj, Trešnjica, Vlaovići, Dužica, Podvinjak, Selišće, Bare, Ravne, Jezero.
Prvi znakovi proljetne radosti pašnjačke vegetacije već su bili vidljivi u svojoj raskoši kao dar bistrih proljetnih voda Voljevca, Dubokog Potoka, Pavlovca, Rojina Potoka. Iako tu nije bilo nikakve sakralnosti, nevidljiva snaga naslijeđena s koljena na koljeno u običajnosti davala nam je posebnu snagu i radost izlaska u prirodu.
Druga tradicijska dimenzija je bila u profanoj formi ispijanja vina na blagdan Blagovijesti sa uvjerenjem da se taj dan popijeno vino „pretvara u krv”. Naravno, gdje je vino tu je i snaga radosti i hrabrosti za čuvanje naših sjećanja i uspomena spakovanih u nevidljive teglice bespuća duše.
Prvo blagovijestno vino otac je na polasku iz treće smjene na dan rudarskog predujma donio kući koje je kupio u zadruzi „Iskra” u Obrima, kod ulaza u tunel.
Negdje početkom šezdesetih prošlog stoljeća nakon izlaska iz crkve Petar me je ponudio da popijemo vino. U gostionici „Kod Kreševke” nije se moglo doći niti blizu ulaza u „birtiju”. Petar dade prijedlog za vino koje kupismo u prodavnici “na pijesku” kod Grge. To je bio plavac „Marjan” i uz koso narezani jeger kod Perice, mesara, uputili smo se na Planinarski dom „Bobovac”.
U domu je bio domaćin doma Marko i stalni gost spojen sa šankom isto tako Marko, kamarat Petrov iz jame Seoce. Ovim je naša mitološka inicijacija obavljena uz zvuke domskog džuboksa, završena uz pjesmu dueta Imamović-Isović, „Zelen lišće goru kiti” od velikog poklonika hrvatske kulture i umjetnosti, srpskog pjesnika Zmaja J. J.
Negdje koju godinu istog perioda kao učenik kakanjske gimnazije doživio sam vinsku nezaboravnu dimenziju Blagovijesti. Do zadnjeg mjesta su bile ispunjene gostionice „Albanija” kod župske crkve u Zgošći, podrum kod Nikolića, a posebno u vinskom podrumu „Kod Dalmatinca” u Čobinoj kući na izlasku iz Kaknja prema Bjelavskim Barama.
U svim gostionicama jasno se virtualno za uspomenu i dugo sjećanje prezentirala crno-bijela koloritna oznaka „naših žena” koje su na trenutak zaboravljale sadašnjost i plutale prema nekoj nepoznatoj prošlosti kada se „vino pretvaralo u krv”.
Upravo u tom podrumu koji je bio označen ogromnim hrastovim bačvama odvijao se „obredni” bal blagovijestnog vina. U trenutku kada sam prolazio idući pješice sa nastave kući, iz tog polumračnog vinskog zamka istrčala je moja sestra Janja, čvrsto me uzevši za ruku uvodeći u podrum gdje sam nazdravio čašom vina. Onako polugladan došao sam do močvarnog dijela Bjelavskih bara gdje mi se smučilo na povraćanje.
Prvi tiskani list kršćanskog sadržaja bio je mjesečnik „Blagovest” koji je izdavala Beogradska Nadbiskupija, a urednik je bio velečasni Čedomil Čekada. Novine su svakog mjeseca dolazile u Sutješki župski ured.
Početkom rada Drugog vatikanskog koncila stigao je prvi broj „Glas Koncila” tiskan ručnim strojem. Vlč. Čekada bio je brat bivšeg sarajevskog nadbiskupa Smiljana Čekade. U vrijeme mojih studentskih dana u Sarajevu sjećanje na patera Čekadu mi je ostalo u živom sjećanju.
U vrijeme najžešćih zima vlč. Čedomil je ulazio u katedralnu ispovjedaonicu u vrijeme dolaska prvog putničkog vlaka u Sarajevo, po čemu je studentskoj omladini koja je slušala katehetska predavanja vlč. Vladimira Horvata tih šezdesetih prošlog stoljeća ostao u neizbrisivom sjećanju vremena nade.
____________________________________
Humanitarna udruga fra Mladen Hrkać već godinama pomaže bolesnima i njihovim obiteljima iz BiH i Hrvatske koji dolaze na liječenje u Zagreb – osigurava im besplatan smještaj, prehranu, higijenu i psihosocijalnu podršku.
Više informacija i način za donaciju u nekoliko klikova: 👉 https://www.pomozimozajedno.com/doniraj
